Connect with us

SLOBODNA VOJVODINA

Slušajući Vladimira Putina čovek se počinje osećati kao Ukrajina

govor Vladimira Putina izazvao je uznemirenje čak i više i ne tiče onoga što će se tek događati, a što iz njegova govora logično proizlazi.

Published

on

Uznemirenje koje je u meni izazvao govor Vladimira Putina čak se više i ne tiče onoga što će se tek događati, a što iz njegova govora logično proizlazi. To uznemirenje tiče se onoga što se već zbilo, i ne može se promijeniti, a duboko je obilježilo cijelu našu generaciju. Toliko nas je i tako obilježilo da mnogi od nas više i ne primjećuju što to zapravo nije u redu s Putinovim govorom, osim što se iza njega naslućuje nešto što bi moglo vrlo temeljito izmijeniti naše živote i što bi, ako smo još u stanju misliti o zajednici, moglo dokrajčiti ne samo ideju ujedinjene Europe, nego i Europu kao relativno kultiviran, demokracijom obilježen prostor na kojemu se stoljećima bolje živjelo nego u Africi ili u dubokoj Aziji, i gdje su ubijanje ljudi ili umiranje od gladi i od siromaštva predstavljali odmak od svakodnevice i iznevjerenje društvenih ideala. To kad pomislimo, već se pomalo mrznemo pred njegovim riječima. Ili, utopljeni u komfor svoje ludosti, grijemo se na ledu Putinovih riječi, jer one su, tobože, protiv Amerike. Ali ono što uznemirava, i što u čovjeku poništi svaki vitalizam i svaki pokušaj da sad učini bilo što, jest činjenica da je Putin o Ukrajini i Ukrajincima rekao nešto što je već rečeno o nama, kao i nešto što je o drugima već u naše ime govoreno.

Rekao je da su Ukrajinu stvorili Rusi. Konkretno, stvorio ju je Vladimir Iljič Lenjin, te joj pridodao i još neke tradicionalne dijelove Rusije. Rekao je da Ukrajina nije samo susjed Rusije, nego da je to, zapravo, ruska zemlja, a Ukrajinci da su odrođeni, prevjereni, preobraženi Rusi. Ono što od Ukrajine nije rusko, rekao je Putin, oteto je od Njemačke. Ukrajina ne postoji, Ukrajinci ne postoje, nego su oni odrođeni Rusi, koji su preuzeli vjeru i identitet ruskih neprijatelja. Putin je pozvao Ukrajince da nanovo postanu ono što zapravo jesu. Ukratko to je, što god tko sad govorio, sav smisao i sadržaj govora Vladimira Putina.

Prvi put, možda je to bila 1986. ili 1987, u ozbiljnim je, velikim novinama, mogla je to biti Duga, objavljeno da Hrvati ne postoje, nego su Hrvati tek pokatoličeni Srbi, koje su Vatikan i bečki dvor, uz pomoć Osmanlija, proizveli u lažnu naciju. Malo zatim je na istom mjestu, ili tu negdje blizu Duge, prvi put objavljeno da Hrvatska ne postoji, nego je to srpski teritorij, oslobođen u Velikom ratu, a zločinac Tito ga je učinio Hrvatskom, pridodavši mu još i okupirane talijanske teritorije. U ta je još uvijek rana doba, usred mrtvoga samoupravnog mira, s tih tobože još uvijek niskih razina, iz novina dakle, a ne s političkih govornica, Hrvatima odreknuto pravo na Hrvatsku, ali i na postojanje. Odreknuto im je pravo da su ono što misle da jesu, pa im je ponuđena uloga razmetne braće i sestara, koji će se vratiti u okrilje srpstva i u sljedećim generacijama okajavati grijehe svoga odmetništva.

Godinu ili dvije kasnije ista stvar će se odviti s Muslimanima, danas Bošnjacima. Razlika će biti samo u tome što će im pravo na identitet, zemlju i povijest odricati ne samo Srbi, ustvrdivši da su Muslimani tek poturčeni pripadnici njihova etničkog roda i nacije, nego će im to pravo odricati i Hrvati, ustvrdivši da su Muslimani, kao i islam, integralni dio hrvatskoga nacionalnog bića. Opet je kampanja provedena u novinama, s tom razlikom što su se hrvatske novine s takvim sadržajima, za razliku od onih srpskih, činile sasvim marginalne. Sve dok se nije pojavio Franjo Tuđman, koji će otpočetka govoriti da Muslimani kao nacija ne postoje, da su oni ustvari Hrvati, a da ih je Beograd proizveo u naciju, e da bi oštetio Hrvate. Za njega, Bosna je bila turska “kolonijalna tvorevina”, iščupana iz hrvatske utrobe. Za srpske političare tog vremena, a najprije za Vojislava Šešelja, Bosna je, naravno, bila srpska zemlja, Muslimani su bili Srbi, kao i bosanskohercegovački Hrvati. Milošević i njegovi bili su izuzetak: u to prijeratno vrijeme pozivali su se na Jugoslaviju i jugoslavenstvo, ali su implicirali da su Srbi mimo Jugoslavije jedini autentični rod, jedina etnija. Svim drugima velikodušno su ponudili da budu Jugoslaveni, te su im garantirali da će u okviru tog jugoslavenstva moći upražnjavati svoje folklorno hrvatstvo ili bošnjaštvo i bosanstvo. Kad jednom započne rat, ljudi iz Miloševićeva kruga uglavnom će preuzeti tek malo modificiranu Šešeljevu retoriku, pa će o Hrvatima i Muslimanima, kasnije Bošnjacima, govoriti ono što Putin na večer 21. veljače 2022. prvi put izgovorio o Ukrajincima.

U ratu koji je 1992. nastupio, tako da do dana današnjeg na simboličnoj i retoričkoj razini nije završio, Srbi će postati mnogo više Srbi nego što su prethodno bili, ali će i Hrvati postati mnogo više Hrvati, a Bošnjaci mnogo više Bošnjaci. Odricanje onim drugima da su to što jesu sa svršetkom rata uglavnom će nestati iz novina i iz dominantnog političkog diskursa, i postat će diskretni element akademskog i kulturnog mainstreama. Trideset godina nakon početka rata, osporavanje bosanskohercegovačkim Hrvatima i Srbima prava da se zovu Hrvatima i Srbima, kao i samog prava na Bosnu i Hercegovinu, ući će u dominantni diskurs bošnjačkog nacionalizma. Uz malo zakašnjenje, tad će već svatko svakome otkazati pravo na ime, osjećaje, identitet i dom.

Ali da se vratimo na rat i na ubijanje: Srbi su u rat ušli predvođeni dvama uvjerenjima: prvo im je govorilo da Hrvati nisu Hrvati, i da Hrvatska nije Hrvatska, nego je Hrvatsku izmislio i granice joj iscrtao ustaša Broz, a drugo uvjerenje im je govorilo da oni ne ratuju protiv naroda nego protiv ustaša, i to da preduprijede inherentnu ustašku nakanu da se pokolje sve što je srpsko. Ono do tada neviđeno zlo koje je učinjeno Vukovaru, ono uništavanje grada koje je bilo totalno nespojivo s bilo kojim prethodnim iskustvom tada živih i stasalih naraštaja, koji su pamtili naš svijet od početka dvadesetog stoljeća, bilo je moguće zato što Hrvati nisu Hrvati, Hrvatska nije Hrvatska, nego je sve to izmislio ustaša Broz. Na neki način, ustaša Broz izmislio je stvarnost, koja je nad Vukovarom bez nekih velikih emocionalnih opterećenja i intelektualnih sumnji mogla biti konačno i za sva vremena poništena. To je, vidite, razlog što se čovjek mora smrznuti kad čuje Putina kako govori da je Lenjin izmislio Ukrajinu. Ili kad onda spominje teritorije koji su oteti od Njemačke. Onako kako je Dobrica Ćosić 1990. spominjao teritorije koji su oteti od Italije.

Ono što su Srbi učinili nad Vukovarom, i što će zatim ponavljati po Bosni, zatirući malene bosanske čaršije i kasabe, rušeći džamije, sve dok ne poruše i posljednju, te ubijajući i protjerujući  onaj svijet i uništavajući onu zemlju, koje je opisao i u svoju književnost preselio Ivo Andrić, za kojega će ti isti Srbi istoga tog trenutka govoriti da im je najveći, to isto, dakle, što su učinili Srbi, činit će i Hrvati, uz tek nešto manje materijalno-tehničkih sredstava, ali jednako poništavajući svojim neprijateljima pravo da se zovu onako kako se zovu, da budu ono što jesu i da iskazuju pravo na svoju zemlju. Uvijek je, i svima u tim našim ratovima bilo lako to činiti, jer se nije ratovalo protiv stvarnih naroda, a čak, možda, ni protiv stvarnih ljudi. Ako su nekoga i ubijali, ako su nekome i rušili kuće i hramove, svi oni su ubijali one koji su nekad bili mi, ali su odustajanjem od nas posve prirodno prestali da budu ljudi, i rušili su kuće koje zapravo i nisu bile njihove kuće, i hramove koji nisu bili hramovi neke stvarne vjere, nego su i kuće i hramovi pripadali nekome izmišljenom svijetu. Zapravo, rušili su, rušili smo svijet koji je bio sagrađen od lego-kockica.

Pritom, naravno da hrvatska reakcija na srpsko osporavanje imena, nacije i memorije nije bila isključivo obrambena. Nekoliko godina nakon onih prvih zloćudnih tekstova iz Duge, a zatim naročito u ratu, Srbima je u Hrvatskoj osporeno praktično sve što su oni prethodno osporili Hrvatima. Izmaštana je Hrvatska pravoslavna crkva, zazvalo se vlaško podrijetlo Srba, ili takozvanih Srba u Hrvatskoj, a onda i teorija o Nikoli Tesli – Hrvatu. Upravo kao i 1943. – Srbima je po istom principu i jednakim metodama kakve je primjenjivao poglavnik, dakle mračnom fantazmagorijom Hrvatske pravoslavne crkve, ponuđeno da ne budu Srbi. A njihovim je sunarodnicima u Srbiji otkazano da su uopće ikad bili kulturni europski narod. Valja samo poslušati što 2022, u jutarnjoj emisiji za obitelj, propovijeda potpredsjednik Matice hrvatske i uživljeni ekspert za povijest i povijesne vrline Ustaškoga pokreta Mario Jareb, i to ni manje i više, nego u obranu Držićeva i Gundulićeva hrvatstva: “Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom da u to doba Srbi imaju gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ništa sličnoga što bi ih svrstalo među druge europske narode.” Osim što po Jarebu Srbi nisu narod, kao što to nisu ni Ukrajinci po Putinu ili Hrvati po Šešelju, oni se kao skupina povijesno identificiraju isključivo preko rakije i prasetine. I onda, što mislite: zločin li je ubijati Srbe, nakon što ih se simbolički ubilo i poništilo među “drugim europskim narodima”?

Genocid u Srebrenici, taj vjerojatno i najmasovniji rodni zločin u modernoj povijesti čovječanstva, tokom kojega je za nekoliko ljetnih dana usmrćeno više tisuća fertilnih muškaraca, više tisuća muškaraca većih od puške, kako bi se to iskazalo jezikom jugoslavenskih romantičarskih vjerovanja, bio je na dva načina povezan s onim početnim odricanjem prava drugome da bude ono što jest. Srbi su, predvođeni Jugoslavenima, tojest jugoslavenski odgojenim i u jugoslavenskom duhu školovanim oficirima bivše JNA, ubijali one koji nisu bili to što jesu, pa samim tim nisu imali pravo na život na zemlji. Jesu li tog trenutka ti plodni, dakle relativno odrasli muškarci bili odmetnuti izdanci njihova plemena, jesu li bili njihova razbraćena braća? Vjerojatno nisu. Pretpostavljam da nisu, jer je Ratko Mladić tada izjavio da su se konačno osvetili Turcima. A Turci nisu Srbi, nego su ipak Turci. I druga stvar: smisao ovoga rodnog zločina, o kojemu se ne govori kao o rodnom zločinu, jer u našemu svijetu nije trendi da su muškarci žrtve rodnoga zločina, smisao ubijanja svih fertilnih muškaraca, dakle smisao genocida u Srebrenici, bio je u tome da se dalje ne prenosi lažni identitet, lažna vjera, lažno ime. Bio je to vrhunac i konačni ostvareni cilj kampanje koja je započela kada je prvi put netko nekome u još uvijek mirnoj i uspavanoj socijalističkoj Jugoslaviji otkazao pravo na ime, naciju i memoriju. Osim što su u Srebrenici stradali bošnjački dječaci i muškarci, osim što su stradali muslimani, u Srebrenici je simbolički, amblematski, potencijalno, kao neostvarena, ali vrlo vjerojatna mogućnost, stradao svatko onaj tko je od nekoga drugog u tom ratu, i u vremenu koje je ratu prethodilo, uskraćen za ime, naciju i memoriju. Doista Srebrenica je mjesto koje bi u tom smislu trebalo ujedinjavati žrtve, svih onih koji su stvarno ili simbolično bili žrtve, kao što bi Srebrenica trebala ujedinjavati sram svih onih koji su ikada ikome na našim prostorima uskratili pravo na ime, naciju i memoriju. Besraman je, međutim, naš svijet. I onda se pojavi Vladimir Putin, koji progovori kao iz kolektivne podsvijesti bivše Jugoslavije, te iz utrobe svakog čovjeka koji ga je u stanju čuti u toj mrtvoj zemlji.

Putin o Ukrajincima govori kao o odrođenim i dijelom prevjerenim Rusima, te kao o neonacistima. Naravno, Ukrajinci su ustaše! Ili, iz srebreničke perspektive, Ukrajinci su mudžahedini. A zapravo su četnici. Sve to zavisi od ugla gledanja. Glavno je da se naglasi da Ukrajinci nisu Ukrajinci, i da on, Vladimir Putin ne bi imao ništa protiv Ukrajinaca, kada bi oni kojim slučajem postojali. Naš problem je što smo sve to doživjeli. I što vrlo dobro znamo, ako išta još želimo znati, ili ako nas nije strah znati, što nakon Putinovog govora slijedi. Ali znamo i nešto što je mnogo gore i što na intenzivniji način razara našu eventualnu ljudskost, nego što je može razoriti rat. Znamo da u prvom susjedstvu pakla u kojem smo se zatekli nitko tu ne razumije ništa. Jer nema tog Nijemca, Francuza ili Talijana, pa čak nema ni tog Poljaka ili Čeha, koji bi shvatio što znači odreći Ukrajincu to što je Ukrajinac, odreći Srbinu to što je Srbin, Bošnjaku to što je Bošnjak. Osim što čovjek posve prirodno biva upravo ono što mu se od njegovih identiteta najprije osporava, i postaje mu savršeno irelevantno što je i još nešto osim toga što je Ukrajinac, Srbin ili Bošnjak, užas njegovog raščovječenja postaje nešto što će ga trajno, do kraja života, zauvijek razdvajati od ostalog svijeta. To govorim sasvim lično, govorim posve osobno: ništa moju društvenost nije tako snažno obilježilo kao ta kampanje započeta u Dugi, a koja traje i danas. Lako bih rekao da nisam ni bio Hrvat, sve dok mi nisu rekli da nisam Hrvat, jer da Hrvati ne postoje, nego su Hrvati nečija lažna i svirepa braća. Kao što bih jednako lako rekao da nisam ni bio muškarac, sve dok nisu došli da me uškope. To su, vidite gospodo draga, ti identiteti, koje Macron ni Olaf Scholtz ne mogu razumjeti, a da o inkontinentnom i senilnom vašingtonskom ajetolahu i ne govorimo. Ne čini nas smrtna prijetnja toliko prisutnima u svijetu, koliko nas prisutnima čini naučno utemeljena tvrdnja, iza koje stoje povijesna saznanja, prema kojoj zapravo ne postojimo. Ali takav svijet je pakao iz kojeg više nema izlaza. S tim da ga paklom nisu učinili ni Vladimir Putin, a ni Ratko Mladić, nego su ga paklom učinili oni koji su tobože protiv Putina i Mladića, i koji kobajagi štite Ukrajinu i Srebrenicu, ali neće poduzeti ništa, jer ništa i ne razumiju.

Postoji velika i strašna razlika između vremena Adolfa Hitlera i njegovih konfidenata i oponenata, te ovog vremena danas. Hitler je, naime, u smrt poslao milijune Židova, ali tako što je među tim svijetom vjerojatno i mnogo manje bilo onih koji su prethodno sebe doživljavali Židovima. Oni to jesu bili, ali su prije toga što su Židovi bili i Francuzi, Nijemci, Poljaci, Jugoslaveni, Solunci, Grci, Česi, Hrvati, Nizozemci, socijalisti, liberali, Srbi, a bili su i francuski, njemački, talijanski nacionalisti, bili su heroji nekih prethodnih ratova, sve dok ih Hitler nije u tom strašnom trijažnom postupku učinio – Židovima, prije svega Židovima, i samo Židovima. To je, dakle, bilo vrijeme u kojem nijednom Židovu nije odrečeno pravo da je Židov. Slijedom toga, ni bilo kome drugom nije odrečeno pravo da je ono što jest. Jedino je milijunima Francuza, Nijemaca, Poljaka i ostalih odrečeno pravo da su Francuzi, Nijemci i Poljaci, jer su bili Židovi.

Danas živimo u obrnutoj paradigmi. Postojala je i ranije, ali zapravo je dokraja usavršena i u život provedena u bivšoj Jugoslaviji, za ratova devedesetih, i nakon toga. Nacionalni identiteti, čitave narodne i kulturne povijesti, ljudska sjećanja, pojedinačna i kolektivna, proglašavaju se fikcijom. Pritom, sve to, redom, i jest fikcija: nacionalni identitet, kao i svako naše sjećanje. Ali to nije fikcija samo u slučaju Ukrajinaca ili Hrvata, nego je na posve jednak način fikcija i kod Rusa ili Srba. Pozivanje na povijesne činjenice, kojim se Vladimir Putin služi na jednak način kao i Franjo Tuđman, ne znači u toj stvari ništa. Jer i povijest je fikcija. Da nije tako, ne bi bilo ni nacije. I kao što Putin lako može biti u pravu kad kaže da je Ukrajina nastala od Rusije, tako i Anti-Putin može biti u pravu kad kaže da je Rusija nastala od Ukrajine. Čije će pravo više vrijediti, odlučuju tenkovi, topovi, bombe. Ali nema tog tenka, topa ni bombe koji bi promijenili istinu da je riječ o fikciji, i da su nacije proizvoljne i slučajne povijesne tvorevine. Možda samo negdje u dubokoj afričkoj prašumu, negdje u Polineziji, ili na još neotkrivenom pacifičkom otoku žive pripadnici neke istinske nacije. Možda bi ih se našlo i u amazonskoj prašumi, ukoliko osvajači nisu posjekli stabla njihove domovine. Samo oni mogu biti istinska nacija. Ostali su fikcija.

Ali osporiti bilo kome pravo na ime, naciju i memoriju znači ubiti ga bez krvoprolića. Znači ubiti ga simbolično. Takvo bi ubojstvo trebalo biti kažnjivo. Ali što je mnogo, mnogo važnije: takvo bi ubojstvo trebalo biti izloženo prijeziru. Samo prijezir i nepristajanje, samo potpuna identifikacija s onim kome je odrečeno pravo na ime, naciju i memoriju mogu zaista biti brana pred krvoprolićem. Samo prijezir može zaustaviti one koji bi simbolično ubojstvo pretvorili u konkretno ubojstvo ljudi i naroda. Narod bez imena, nacije i memorije korov je čovječanstva. Svaki takav narod nalik je židovskome narodu iz Hitlerovih vizija. Strašno je osjetiti se pripadnikom takvog naroda. To čovjeka čini osamljenim. Iz te samoće može se uteći samo tako da se živi sa sviješću da je i drugima isto tako i da se korov širi svijetom. Vladimir Putin poučio nas je da je naš svijet mnogo širi od bivše Jugoslavije. Nismo mi Ukrajinci, ali svatko od nas po jedna je Ukrajina. Govoreći o Ukrajini, Putin je govorio o svakome od nas, pojedinačno. Razlog je to da premremo od straha i da nas prođe volja za životom. Ali i da se prisjetimo kada je sve u naše ime netko govorio kao što danas govori Vladimir Putin.

Miljenko Jergović

izvor: https://www.jergovic.com/petak-cetrnaesti/slusajuci-vladimira-putina-covjek-se-pocinje-osjecati-kao-ukrajina/

SLOBODNA VOJVODINA

Pismo saučešća Crnoj Gori preko „prognanog“ ambasadora – provokacija iz Beograda?

Ukoliko su tačne tvrdnje kabineta predsednika Crne Gore Mila Đukanovića, da je pismo saučešća srpskog predsednika Aleksandra Vučića povodom tragedije na Cetinju poslato preko adrese „prognanog“ ambasadora Srbije u Crnoj Gori Vladimira Božovića, radi se o „krajnje neprimerenom gestu“ i „provokaciji koja ne služi poboljšanju odnosa u koje se deklarativno zaklinje zvanični Beograd“

Published

on

By

Ovako diplomata Srećko Đukić ocenjuje razmenu reči na nivou dva predsedništva – srpskog i crnogorskog, u trenutku tragedije koja je potresla kako celu Crnu Goru, tako i region.

Uznemirujuća ubistva na Cetinju zbog kojih je u Crnoj Gori proglašena trodnevna žalost, propraćena su pismima saučešća više zvaničnika Srbije, ali jedno, ono koje je uputio predsednik Srbije Aleksandar Vučić, u Podgorici se tumači kao politička provokacija.

Naime, iz kabineta crnogorskog predsednika Mila Đukanovića naveli su da je pismo predsednika Srbije Aleksandra Vučića povodom nesreće na Cetinju, stiglo na njihovu adresu upućeno sa „zvanične e-mail adrese Vladimira Božovića koji se predstavio kao ambasador Republike Srbije u Crnoj Gori“.

Oni su podsetili da je Božović odlukom Vlade Crne Gore u novembru 2020. godine proglašen personom non grata i da zbog toga ovo smatraju činom nepoštovanja te dodaju da će zatražiti od MSP i MUP-a Crne Gore da zabrane ulazak i napuštanje teritorije ove zemlje za Božovića.

„Današnji potez predstavlja još jedan čin nepoštovanja institucija Crne Gore. Neprihvatljivo je da i tragičan događaj na Cetinju Božović koristi da nastavlja sa svojom praksom lažnog predstavljanja i kršenja međunarodnih konvencija“, kaže se u saopštenju.

U pismu koje je uputio Vučić, a navodno je prvobitno poslato sa mejl adrese Božovića, izražava se saučešće kako predsedniku Crne Gore Milu Đukanoviću, tako i premijeru Dritanu Abazoviću, i podrška građanima Crne Gore.

„Želim da izjavim saučešće, svim građanima Crne Gore, a posebno porodicama stradalih. Upućujem saučešće i predsedniku Milu Đukanoviću i premijeru Dritanu Abazoviću. Cela Srbija je uz njih“, naveo je Vučić.

Đukić komentariše slučaj za Danas ističući da u ovakvom trenutku nimalo nije primereno koristiti priliku za bilo kakve političke poruke a posebno ne provokacije.

„Ako je zaista tako kao što tvrdi crnogorska strana, najblaže rečeno je da je potpuno neprimereno da se to pismo šalje preko adrese koja je nepostojeća za Crnu Goru. Ne znam kome koristi ta provokacija ali u svakom slučaju ne koristi poboljšanju odnosa u koje se toliko zaklinje Beograd a uvek napravi korak više da pokaže da ništa nema od tog poboljšanja već da stanje ostaje takvo kakvo jeste, opterećeno svim mogućim problemima“, naglasio je Đukić.

Kada je predsednik Srbije nedavno ugostio premijera Crne Gore Dritana Abazovića u Beogradu činilo se da je načinjen značajan korak napred u popravljanju odnosa dve zemlje zategnutih oko dešavanja vezanih za Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, usred čega je i ambasador Srbije proglašen nepoželjnom osobom u Crnoj Gori. Tom prilikom bilo je reči i da će se odnosi dve zemlje jačati na nivou ambasada što bi trebalo da znači da Srbija imenuje novog ambasadora.

Đukić podseća da je tada obećano i da bi jedino primereno u ovoj situaciji bilo da Beograd imenuje novog ambasadora u Crnoj Gori.

Selaković i Mirović takođe izrazili saučešće

Saučeće povodom tragičnog zločina na Cetinju su, osim Vučića, izrazili i srpski šef diplomatije Nikola Selaković, kao i predsednik Vlade Vojvodine Igor Mirović. Selaković je saučešće uputio ministru spoljnih poslova Crne Gore Ranku Krivokapiću i naveo da je u ovim teškim trenucima cela Srbija uz Crnu Goru i uz njene građane. Predsednik Pokrajinske vlade Vojvodine Igor Mirović uputio je saučešće predsedniku Vlade Crne Gore, gradonačelniku Cetinja i unesrećenim porodicama žrtava.

Aleksandra Popović

izvor: https://www.danas.rs/vesti/politika/pismo-saucesca-crnoj-gori-preko-prognanog-ambasadora-provokacija-iz-beograda/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Putevi mađarskih glasačkih listića u Vojvodini

Listiće glasača iz Srbije koji su imali pravo da učestvuju na izborima u Mađarskoj “Pošta Srbije” je distribuirala uz pomoć nevladine organizacije, bliske politici mađarskog premijera Viktora Orbana

Published

on

By

Kako se vidi iz ugovora, koji je Radiju Slobodna Evropa (RSE), dostavljen iz javnog preduzeća “Pošta Srbije”, za deljenje glasačkih listića za parlamentarne izbore održane 3. aprila u Mađarskoj, glasačima u Srbiji bila je zadužena nevladina organizacija “Jedinstvo mađarske manjine” (Concordia Minoritatis Hungaricae).

Organizacija, kako se vidi u zvaničnom registru nevladinih organizacija u Srbiji, nije osnovana za kurirske i izborne poslove, već je fokusirana na “zaštitu slobode i prava čoveka i građanina”, kao i na pospešivanje saradnje među vojvođanskim Mađarima uz “zastupanje njihovih interesa i jačanje nacionalnog identiteta”.

Organizaciju vode ljudi koji su bili ili su još uvek članovi Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), stranke koja zastupa interese Mađara u Srbiji. Stranka je ujedno i sestrinska partija sa Orbanovim Fideszom.

“Pošta Srbije” je ovako omogućila toj organizaciji pristup ličnim podacima, kao što su adrese, više desetina hiljada dvojnih državljana, pokazali su dokumenti do kojih je došla Radio Slobodna Evropa (RSE).

Viktor Orban, premijer Mađarske i lider vladajućeg FIDES-a, na vlasti je od 2010. godine, a u nedelju 3. aprila bori se za još jedan mandat. Na ovoj fotografiji pozdravlja svoje pristalice posle pobede na izborima

U Srbiji, prema poslednjem popisu živi preko 250.000 Mađara, a na poslednjim izborima u Mađarskoj pravo glasa je imalo oko 70.000 Mađara u Srbiji.

Kako je sklopljen ugovor?

U dokumentima, koje je “Pošta Srbije” dostavila RSE, stoji da je ta javna institucija početkom marta 2022. godine angažovala organizaciju “Jedinstvo mađarske manjine” da dostavi glasačke listiće dvojnim državljanima u Srbiji.

Nije jasno na osnovu čega je doneta odluka o izboru sklapanju ugovora. Kako se vidi u javno dostupnim podacima, “Pošta Srbije” nije imala tender ili javni poziv za ovaj posao.

“Pošta Srbije” do objavljivanja ovog teksta nije odgovorila na pitanje redakcije RSE o tome zašto je za ovaj posao izabrana baš pomenuta organizacija, a ne kurirske firme koja su registrovana za takvu delatnost i sa kojima Pošta ima raniju saradnju.

Prema navodima iz ugovora, organizacija “Jedinstvo mađarske manjine” se obavezala da će poštanske pošiljke sa glasačkim listićima dostaviti na adrese u skladu sa Kodeksom poslovne etike Javnog preduzeća “Pošta Srbije”, koji kaže da se “informacije do kojih se dolazi tokom dostave ne smeju koristiti za svoje ili za potrebe trećih lica” i da su “sve te informacije poverljive”.

Ugovor dalje precizira da je ova organizacija “upoznata sa svim detaljima i da je dužna da ih se pridržava”.

Organizacija “Jedinstvo mađarske manjine” registrovana je na adresi Ptujska 1 u Subotici, na severu Srbije, i deli adresu sa Fondacijom “Prosperitati”, koju takođe vode članovi Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) i predstavnici zvanične Budimpešte. Fondaciju je Vlada Mađarske imenovala kao realizatora svojih programa pomoći poljoprivrednicima u Vojvodini.

Međutim, kako se navodi u dokumentaciji koju je RSE dostavila “Pošta Srbije”, preuzimanje pošiljaka sa glasačkim listićima se odvijalo na drugoj adresi, odnosno na mestu na kojem su registrovane sama stranka SVM, kao i Nacionalni savet Mađara, manjinska institucija u čijoj strukturi trenutno većinu imaju kadrovi SVM. Na toj adresi nema registrovanih ekspozitura “Pošte Srbije”.

Za uslugu dostavljanja, “Pošta Srbije” je platila dva dinara (0,017 evra) po pošiljci. Iako u samom ugovoru nije definisan tačan broj pošiljaka, prema evidenciji Nacionalne izborne komisije u Mađarskoj (NIK), broj ljudi koji su registrovani za izbore, a da imaju adresu u Srbiji, je oko 70.000 glasača.

Šta je “Jedinstvo mađarske manjine”?

Udruženje građana “Jedinstvo mađarske manjine” osnovano je pre dvadeset godina. Kako se vidi iz poslovnog registra, ima 34 zaposlena, a kako pokazuje bonitetni izveštaj te organizacije, od 2018. do 2020, godišnje je knjižilo poslovne prihode u visini do oko pola miliona evra.

Na čelu udruženja je Karolj Dudaš, jedan od osnivača Saveza vojvođanskih Mađara (SVM), koji je do 2019. godine bio i član Predsedništva te najjače manjinske stranke Mađara u Srbiji.

Od 2015. do 2019. bio je i predsednik Saveta stranke.

Koordinator kancelarije udruženja u Vojvodini je Oto Buš, koji je 2015. godine bio na čelu Izvršnog odbora SVM.

Jedan Subotičanin, čiji je identitet poznat RSE, potvrdio je da su mu listić na kućnoj adresi dostavili aktivisti SVM.

“Bio sam malo zbunjen kad su se njih dvoje (aktivisti SVM) pojavili na vratima, jer sam pre toga čitao u novinama da SVM nije uključen u dostavljanje glasačkog materijala”, naveo je on.

Kako je objasnio, aktivisti su se predstavili i rekli da su iz SVM i da su doneli koverte za sve u porodici.

“Ponudili su nam da nakon glasanja pokupe koverte i da ih oni predaju u konzulatu. Mi smo to odbili”, ispričao je on.

Oprečno o ulozi “Jedinstva mađarske manjine” u izbornom procesu

“Pošta Srbije” je, pritisnuta medijskim pitanjima, po završetku izbora u Mađarskoj, 5. aprila 2022, potvrdila da je koristila “zastupnike ugovornih pošta” za dostavljanje izbornog materijala. Ta institucija, međutim, tada nije precizirala o kojoj je organizaciji reč.

Organizaciju “Jedinstvo mađarske manjine” i njenu ulogu u izbornom procesu za mađarski parlament prvi put je pomenuo predsednik SVM Ištvan Pastor, koji je na konferenciji za medije početkom marta rekao da će ta nevladina organizacija pružiti pomoć u dostavi izbornog materijala.

On je tada rekao i da je SVM predložio tu organizaciju “Pošti Srbije”.

Međutim, Pastor je nekoliko dana kasnije u intervjuu za dnevni list Mađarso (Magyar Szo) rekao da je reč o nesporazumu.

“Što se tiče uključivanja SVM-a u ovaj proces, ono se odvija na isti način kao i ranijih godina. Aktivisti pomažu ljudima da popune formular za validaciju glasanja, a ako neko to zatraži, oni će proslediti glasački listić generalnom konzulatu (Mađarske)”, naveo je on tada u intervjuu.

Sama organizacija “Jedinstvo mađarske manjine” nije bila spremna da sarađuje sa medijima. Na zahtev RSE da dostave podatke o pomenutom procesu i glasačkim listićima, naveli su da “kao udruženje građana ne spadaju u polje primene Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja”, te da “nisu u obavezi da dostave tražene informacije”.

Novinari RSE su u nekoliko navrata pokušavali da razgovaraju i sa predstavnicima SVM, ali oni nisu bili voljni. Među njima i narodni poslanik u Skupštini Srbije Balint Pastor (sin predsednika SVM Ištvana Pastora), koji je odbio da komentariše informacije do kojih je došao RSE.

Izborna komisija Mađarske ne prati pošiljke kada ih Pošta preuzme

Mađarski Parlament nedavno je izmenio izborni zakon dajući izbornim komisijama ovlašćenja da istražuju sumnjive slučajeve u inostranstvu. Taj zakon, međutim, još nije na snazi.

“Izmenjeni zakon nije retroaktivan. Izborna tela su izborni komiteti, koji će od dana stupanja na snagu zakona imati ovlašćenja da donose odluke u slučajevima pravičnosti izbora van države ako bude bilo kakvih prigovora dobijenih putem zvaničnih kanala”, rečeno je za RSE iz mađarske Nacionalne izborne komisije (NIK).

Stoga, dodaje se, komiteti ne mogu voditi istragu šta se dešavalo tokom ovogodišnje kampanje.

Nacionalna izborna komisija je odgovorna za organizovanje izbora i razmatra žalbe na odluke lokalnih i regionalnih izbornih komisija.

Nacionalna izborna komisija u svom odgovoru ponovila je da je ta institucija predala izborne listiće mađarskoj Pošti, koja ih je potom predala srpskoj Pošti.

“Izborna komisija mora da odabere univerzalnog pružaoca usluge, i to su mađarska, i srpska Pošta“, dodaje se.

Nacionalna izborna komisija dodatno ističe da je imala ugovor samo sa mađarskom Poštom.

U odgovoru se navodi i da to telo nije imalo kontakte sa SVM i da nije dalo podatke glasača stranci, te da stoga nije uradilo ništa protivzakonito.

Vrhovni sud (Kúria) se ranije izjasnio o pritužbama koje su stigle u vezi sa dostavom izbornog materijala u Vojvodini, i prihvatio je objašnjenje NIK-a.

Stav suda je da Nacionalna izborna komisija nije mogla da proveri šta se desilo sa poštom u Srbiji.

Vrhovni sud je dalje naveo i to da je Nacionalna izborna komisija dala glasačke listiće mađarskoj Pošti, a da ta institucija nije u obavezi da proveri šta se sa njima dešava posle.

Opoziciona stranka: “Imalo uticaja na rezultate”

David Nađ (Dávid Nagy) iz opozicione stranke MKKP (Magyar Kétfarkú Kutya Párt – MKKP) ocenjuje da kada aktivisti povezani sa SVM dostavljaju glasačke listiće i imaju priliku tada da razgovaraju sa glasačima, to mora da ima uticaja na rezultat izbora.

“Moram da kažem, nisu bili dovoljno efikasni jer je Fides osvojio samo 98 odsto glasova, a trebalo je da bude 100 posto, tako da smo razočarani”, ironičan je Nađ.

On za RSE ocenjuje da moraju postojati drugi načini da se glasački listići na vreme predaju biračima.

“Zakon bi mogao da daje duže rokove, a tu su nezavisna srpska Pošta ili mnoge druge kompanije za dostavu koje bi ovaj posao mogle da urade kako treba. Ovo nije onaj deo izbornog procesa gde treba pojačati građanski angažman”, ocenio je Nađ.

Drugo rešenje, dodao je, bi mogao biti sistem za onlajn (online) glasanje.

On najavljuje da MKKP radi na razvoju sopstvenog softvera za e-demokratiju, koji bi – kada bude spreman – mogao da reši takve probleme, navodi Nađ.

Misija OEBS: Izbori regularni, nejednaki uslovi za učesnike

Mađarski parlamentarni izbori i referendum prošli su regularno, ali su ostali u senci nepostojanja jednakih uslova učesnika političke trke, ocenila je Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) u izveštaju o izborima u Mađarskoj koji je objavljen krajem jula.

Prema ovoj organizaciji stranke su uglavnom imale slobodu da vode kampanju i biračima su bile ponuđene različite alternative, ali pristrasno medijsko izveštavanje je ograničavalo njihovu mogućnost da donesu dovoljno dobro informisanu odluku o tome na koga da glasaju, zaključuje OEBS.

Misija dodaje da problemi sa glasanjem putem pošte u dijaspori su delom rezultat različitih tretmana državljana Mađarske bez adrese u toj zemlji. Naime, u okolnim zemljama, dvojni državljani mogu da glasaju putem pošte, dok u nekim drugim zemljama to nije omogućeno.

“Da bi se obezbedilo jednako pravo glasa, registracija birača i procedure glasanja za glasače van zemlje trebalo bi da budu ujednačene za sve građane u inostranstvu”, ističe se u tom dokumentu.

OEBS takođe dodaje da nemogućnost NIK-a da prati dostavu izbornog materijala u inostranstvu “ostavlja proces glasanja putem pošte bez odgovarajućeg nadzora”.

Misija OEBS-a u Mađarskoj dodaje da je van Mađarske registrovano skoro pola miliona glasača koji imaju pravo da glasaju putem pošte.

(Radio Slobodna Evropa, foto: RSE)

izvor: https://autonomija.info/putevi-madjarskih-glasackih-listica-u-vojvodini/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

“SANKCIJE RUSIJI SU NUŽNE” Tomislav Žigmanov, predsednik DSHV: Naš ulazak u Vladu Srbije SMIRIO BI TENZIJE između Beograda i Zagreba

Hoće li Demokratski savez Hrvata u Vojvodini biti deo nove Vlade Srbije, na volji je pobednika izbora. Mi smo svakako spremni da razgovaramo – kaže u intervjuu za “Blic” Tomislav Žigmanov, predsednik DSHV

Published

on

By

Tomislav Žigmanov, predsednik DSHV. ističe da je DSHV ozbiljno razumela mogućnost da u vlasti učestvuju predstavnici hrvatske zajednice, što je nekoliko puta naveo predsednik Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić.

– Iskazali smo spremnost da o tome i razgovaramo, no konkretnijih razgovora još uvijek nije bilo – upravo su započeli razgovori o novoj vladi. U međuvremenu smo u javnosti iznosili stavove o našem očekivanju kada je riječ o programskoj profilaciji buduće srbijanske vlade – hoćemo biti dionici u politikama koje će voditi Srbiju u europske integracije, osnaživati vladavinu prava, pridonositi radu nezavisnih institucija, izgrađivati uključujuće politike prema nacionalnim manjinama, omogućiti integriranje pripadnika hrvatske zajednice u srbijansko društvo na ravnopravan način, imati pozitivni pristup normaliziranju i razvoju hrvatsko-srpskih odnosa. Posebno smo zainteresirani za nastavak rješavanja otvorenih pitanja Hrvata u Srbiji – od naše integracije u srbijansko društvo i uključivanja u procese donošenja odluka na svim razinama vlasti, preko uspostave takvih politika suočavanja s prošlošću koje će za posljedicu imati komemoriranje nevinih žrtava Hrvata u Vojvodini 1990-ih, do izgradnje pozitivnih politika priznanja, što uključuje izlazak državnih struktura iz podrške izgradnji tzv. bunjevačke nacije, završno s početkom rada Hrvatskog školskog centra i Drame na hrvatskom pri subotičkom Narodnom kazalištu.

Koja ministarstva bi za vas bila prihvatljiva, gde možete najviše da pružite?

– Kao što sam rekao, još uvijek nije bilo konkretnih razgovora o tome, no načelno smo zainteresirani za ona ministarstva koja pripadaju identitetskim područjima – od kulture i obrazovanja do ljudskih i manjinskih prava te onih koji su vezani uz osiguravanje uvjeta za kvalitetu života – od poljoprivrede i ruralnog razvoja do ekologije i europskih integracija.

Tomislav Žigmanov, lider Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini
Tomislav Žigmanov, lider Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini

Kako komentarišete porast tenzija na relaciji Srbija – Hrvatska? I da li bi upravo ulazak DSHV u Vladu smirio tenzije koje su porasle poslednjih nedelja ili meseci?

– Sigurno je da bismo mogli značajno pridonijeti smanjivanju napetosti u odnosima između dviju država. Vidjeli ste koliko i kako tomu na pozitivni način doprinose predstavnici Srba u Hrvatskoj, koji su tamo dio vladajućih struktura na svim razinama vlasti. Njihov se glas na taj način ne samo jače čuje, nego oni mogu utjecati i na kreiranje određenih politika u odnosima između Srbije i Hrvatske i to tako da iste pridonose smanjivanju tenzija. Isključenost predstavnika hrvatske zajednica iz institucija u kojima se raspravlja i donose odluke zacijelo teško može na pozitivni način utjecati na procese o kojima je riječ. Tim prije, jer je pitanje zastupljenosti Hrvata u Srbiji u predstavničkim tijelima obveza Srbije koju je preuzela potpisivanjem međudržavnog sporazuma o zaštiti nacionalnih manjina s Hrvatskom još 2004. godine i, za razliku od Hrvatske, u Srbiji se ne provodi.

Šta su po vašoj oceni najveći problemi u odnosima dve države?

– Jedan je dio tih problema situiran u povijest – od prilika u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji i supremacije Srba u istima do ustaškog režima u NDH i zločina nad Srbima u to vrijeme. Drugi je vezan uz posljedice rata iz 90-ih – od najosjetljivijeg pitanja potrage za nestalima i odnosa prema učinjenim zločinima, preko granica i sukcesije pa do društvenog položaja Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj. Osim ratne odštete, sve je to navedeno i u Subotičkoj deklaraciji, koju su u lipnju 2016. godine potpisali tadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji predsjednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić. Posebni je problem postojanje različitog razumijevanja i selektivnog interpretiranja spomenutih događaja, s tim je povezano i odsustvo preuzimanja odgovornosti za vlastite pogreške i krivice te manipulacija žrtvama i njihovo instrumentalno vezivanje u dnevno-političke svrhe. Voljeli bismo kada bi politike suočavanja s prošlošću i u Srbiji i u Hrvatskoj imale za posljedice prekid takvih praksi.

Da li bi češćemeđusobne posete

dovele do relaksacije odnosa? I da li je realno da hrvatski premijer ili predsednik dođu uskoro u Beograd? ili da Vučić ode u Zagreb?

– Ne nužno, jer učestalost susreta na vrhu nije garancija za napredovanje u odnosima! Sjetite se posljednjega susreta na najvišoj razini, koji je uslijedio ubrzo nakon dva susreta na vrhu – Grabar Kitarović i Vučić 2016. i 2018, posjeta predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića predsjednici Narodne skupštine Republike Srbije Maji Gojković u travnju 2018. Zar on nije, zbog nasilnog skidanja i gaženja zastave Republike Hrvatske u prostoru Narodne skupštine od strane narodnog zastupnika Vojislava Šešelja, bio povodom daljeg narušavanja odnosa? Čini se kako je daleko važnije da se u vremenu između susreta na vrhu rješavaju, u duhu međusobnog povjerenja i metodom korak po korak, otvorena pitanja i da se šalju intenzivno pozitivne poruke. Kako sada stvari stoje, posjet za koji pitate nije realno da se uskoro dogodi. Pa ipak, Hrvatima u Srbiji bi tako što bilo od velike važnosti, jer bi veliki teret nelagoda i nametnuta krivnja koje podnose zbog, često i ekstremnih, negativnih sadržaja u javnosti bio znatno smanjen.

Vaša stranka je za uvođenje sankcija Rusiji?

– Mislim da je javnosti već poznato da naša stranka – DSHV pripada onom spektru političkih partija koje smatraju da je tako što nužno, ukoliko želimo biti dio politika koje su usklađene s politikama Europske unije i političkog Zapada! Naravno, razlozi su za takav čin daleko dublji i drugačije naravi, a glavni je situiran u područje moralnosti i temeljnih načelna funkcioniranja međunarodnog prava, što je Srbiju nekoliko puta već i opredijelilo u opredjeljivanju u odnosu spram agresije Ruske federacije na Ukrajinu, recimo u Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih naroda.

Dali mislite da je inicijativa “Otvoreni Balkan” dobar model udruživanja zemalja u regionu dok sve ne postanu članice Evropske unije?

– Današnja Europa počiva na integracijama. One su dominantni oblik u političkim procesima među državama – disolucijskih procesa u Europi gotovo da ne postoji, tako da se može tvrditi da integracije predstavljaju vrijednost po sebi. Stoga i integracija Srbije u Europsku uniju ne bi trebala imati alternativu! Ostali integracijski procesi, koji su vezani uz mikro regije i malene države, kao što je slučaj za prostor jugoistočne Europe i projekt “Otvoreni Balkan”, dobrodošli su jer rješavaju određene probleme u suradnji i odnosima među državama, a napose su važni ukoliko su u funkciji olakšanja ili ubrzanja europskih integracija tih država.

Nikola Kalabić
Nikola Kalabić

O rehabilitaciji Kalabića

Viši sud u Valjevu doneo je odluku o rehabilitaciji četničkog vođe Nikole Kalabića. Vi ste posle toga zatražili da Skupština ukine Zakon o rehabilitaciji. Da li je to način da sprečimo ubuduće ovakve odluke?

– Trenutačno ne vidim drugi! Nije dobro rješenje da se zbog određenih deficita u sudskim procesima od prije više od pola stoljeća, a njih je zacijelo bilo od strane sudova komunističkih vlasti, netko abolira od zločina koji su, u ne malom obimu, tijekom rata de facto učinjeni, napose od strane onih koji su surađivali s okupacijskim režimima i čiji su ideološki konstrukti utemeljeni na antihumanističkim vrijednostima. Eventualne manjkavosti u procesu dokazivanja krivice za počinjene zločine, ne bi smjele dovoditi i do nijekanja nečije odgovornosti za isto. Jer, netko je morao ubiti Stjepana Filipovića, zar ne? S druge strane, kada se govori o zločinima počinjenim u ratu, nije uvijek riječ samo o neposrednom činjenju zločina i kaznenoj odgovornosti, već imate i posredovanu odgovornost, kao što je politička ili moralna. Zar abolicija Draže Mihailovića i prvostupanjska Nikole Kalabića ne govori onda u prilog činjenici da odgovornih za zločine u Srbiji u Drugom svjetskom ratu nije ni bilo? Ili da, ne daj Bože, zločina nije bilo?

Ivana Mastilović Jurić

izvor: https://www.blic.rs/vesti/politika/sankcije-rusiji-su-nuzne-tomislav-zigmanov-predsednik-dshv-nas-ulazak-u-vladu-srbije/7f2361g

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Delimičan dogovor poljoprivrednika i premijerke, blokade ostaju dok se ne razmotri dogovoreno

Poljoprivrednici su na sastanku sa premijerkom Srbije dogovorili danas da premija za mleko bude 15 dinara, dok cena suncokreta i goriva nije rešena

Published

on

By

Blokade će se nastaviti i traktori će ostati pored puteva, dok pregovarači ne budu preneli svojim saborcima šta se danas dogodilo i dok se ne dogovore međusobno.

Pregovori su trajali skoro devet sati, rekli su oni i naveli da su premijerka i Vlada bili konstruktivni i da će se pregovori nastaviti kad ih opet pozovu u Vladu na sastanak.

Predstavnik poljoprivrednika Mileta Slankamenac rekao je da je premija za mleko rešena za sve kvartale, dok je njegov kolega Jovan Jovanov rekao da se s predstavnicima Vlade nisu našli oko cene suncokreta.

„Nismo se našli oko cene suncokreta, ali smo, mislimo, jako blizu, ali se nadamo da će sve biti rešeno“, rekao je Jovanov.

Upitan o blokadama, rekao je da će pokušati da nađu dobru volju da se blokade relaksiraju.

Od blokada, kako su poručili, neće odustati, ali su spremni da omoguće prohodnost saobraćaja kao znak „dobre volje“.

Pregovori sa predstavnicima Vlade biće nastavljeni narednih dana.

„Nismo se našli oko cene suncokreta, ali smo, mi mislimo, jako blizu i nadamo se da će u narednom periodu da to sve bude rešeno“, rekao je novinarima ispred Vlade predstavnik poljoprivrednika iz Pančeva.

Vlada, premijerka, resorni ministar i pomoćnici ministra su tokom celog dana, prema njegovim rečima, bili konstruktivni.

„Gledali su kako god mogu da nam izađu u susret. Mi se samo nadamo da će to u narednom, hajde da kažemo, kratkom periodu da se završi, da se nađemo možda ponovo, i da to bude gotovo“, dodao je on.

Blokade će, prema njegovim rečima, biti nastavljena, ali su poljoprivrednici spremni da pokažu „dobru volju“ i omoguće prohodnost saobraćaja na određeno vreme.

Poljoprivrednici su rekli i da problemi sa kojima se suočavaju nisu od juče, i stoga su apelovali na državu da im ovog puta izađe u susret kako bi se što pre vratili na posao na njivama.

Podsetimo, ratari traže 700 evra po toni suncokreta, dok je poslednja ponuda Vlade bila 533 evra po toni. Od države traže i da se ukinu akcize na gorivo za zemljoradnike na količinu do 100 litara po hektaru i da se ograniče marže na suncokretovo ulje.

Vlada je prethodno ispunila njihov zahtev da se ukine zabrana izvoza jestivog ulja, kao i da ih policija ne tereti zbog prethodnih protesta i blokada saobraćaja.

„Traktori će ostati pored puta, možda i na putu, dogovorićemo se da li će to biti zatvoreno“, rekao je Jovanov.

Predstavnik poljoprivrednika Miroslav Matković rekao je da nije postignut dogovor o subvencijama i plavom dizelu i izričito rekao da „blokade nastavljaju“.

Nedimović: Razgovori su bili teški, nadam se kompromisu

Ministar poljoprivrede Branislav Nedimović izjavio je da je sastanak sa poljoprivrednicima trajao devet sati i da je na kratko prekinut jer su poljoprivrednici hteli da obaveste svoje kolege o rezultatima, ali da će biti nastavljen čim predstavnici poljoprivrednika budu spremni.

On je za RTS rekao da će ministri i predstavnici Privredne komore Srbije biti u zgradi vlade cele noći i sutra, sa ciljem da se postigne dogovor.

„Razgovori su bili teški, i mora da se zna da budžet Srbije nije ćup bez dna da može ko koliko hoće da zahvati i da vlada ne može da garantuje cenu poljoprivrednih proizvoda, ali postigli smo saglasnost oko premije za mleko i oko podrške vezano za gorivo“, rekao je Nedimović.

On je istakao da su poljoprivrednicima ponuđene cene bolje nego što dobijaju proizvođači u Hrvatskoj ili Bugarskoj i izrazio nadu da će dogovor bit postignut kao što je postignut sa malinarima i ostalim proizvođačima kao i da će svi imati sluha za kompromis.

FoNet

izvor: https://www.danas.rs/vesti/ekonomija/delimican-dogovor-poljoprivrednika-i-premijerke-blokade-ostaju-dok-se-ne-razmotri-dogovoreno/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Blokirani Varadinski most, Bulevar Mihajla Pupina i Jevrejska, čeka se ishod pregovora

Sedmi je dan protesta poljoprivrednika u Novom Sadu

Published

on

By

Trenutno je traktorima blokiran Varadinski most, ceo Bulevar Mihajla Pupina i Jevrejska ulica do Futoške pijace. Ratari čekaju ishod sastanka u Vladi Srbije, koji će početi u 10 časova.

Dodajmo i da su autobusi GSP-a na pojedinim linijama zbog blokada promenili trase. Po izmenjenom režimu saobraćaju linije 1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 9, 12, 14, 60, 61, 62, 63, 64 i 69.

Ratare danas očekuju pregovori u Vladi Srbije. Odlučeno je da na sastanak ide pet ratara, a predstavnik onih koji su na protestu u Novom Sadu biće Mile Slankamenac.

Vlada Srbije je saopštila da će se premijerka Ana Brnabić sastati sa predstavnicima poljoprivrednika.

Sastanak je u zgradi Vlade Srbije, danas, 15. avgusta, u 10 časova. 

 Pored poljoprivrednika i premijerke, prisustvovaće mu i proizvođači ulja, predstavnici trgovinskih lanaca, Privredne komore Srbije, kao i ministarstava poljoprivrede i finansija.

Od početka protesta pre sedam dana, ali i pregovora koji traju nedeljama, pa i mesecima unazad, poljoprivrednici su dosta umanjili zahteve i sada se došlo do nekog minimuma koji očekuju od Vlade, a već je usvojen njihov zahtev da se ukine zabrana izvoza suncokretovog ulja.  

Oni su tako tražili od Vlade Srbije da garantuje minimalnu cenu suncokreta od 700 evra po toni, ali su već spremni da prihvate ponudu od 535 evra po toni plus PDV i da to bude minimala cena. Takođe, trebalo bi da se reguliše i pitanje trgovačke marže na cenu jestivog ulja.  

Očekuju i da se postigne dogovor o sniženju cene goriva za poljoprivrednike i u ranijim razgovorima predstavnici retara su pokazali spremnost da to bude 20 dinara po litri goriva.

Očekuju i da će Vlada prihvatiti da se omogući poljoprivrednicima da na NIS-ovim pumpama u mašine toče gorivo dva puta u toku dana, plus u kanister od 60 litara i da se agro kartice izdaju po ubrzanoj proceduri.  

Već je dogovoreno povećanje premija za mleko sa 10 na 15 dinara u narednom kvartalu, ali zvanično još nije popisano, a dogovoreno je i da MUP neće procesuirati učesnike protesta.  

Tema pregovora su i moratorijumi na poljoprivredne kredite u periodu od 12 meseci i uključivanje predstavnika ratarskih udruženja u radne grupe koje se bave izmenama propisa iz oblasti poljoprivrede.

izvor: https://www.021.rs/story/Novi-Sad/Vesti/314138/FOTO-VIDEO-Blokirani-Varadinski-most-Bulevar-Mihajla-Pupina-i-Jevrejska-ceka-se-ishod-pregovora.html

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

U koptskoj crkvi u Kairu poginula 41 osoba u požaru

U požaru koji je u nedjelju 14. augusta izbio u koptskoj hrišćanskoj crkvi u glavnom gradu Egipta Kairu poginula je 41 osoba, rekli su crkveni zvaničnici

Published

on

By

Požar je iz nepoznatih razloga izbio u crkvi Abu Sifine u sjeverozapadnoj, radničkoj četvrti glavnog grada Imbaba, rekli su zvaničnici, piše AFP.

Predsjednik Abdel Fattah al-Sisi je na svojoj Facebook stranici izjavio da je “mobilizirao sve državne službe da osiguraju da se sve mjere poduzmu”.

Vatrogasne službe su kasnije saopštile da je požar stavljen pod kontrolu.

Kopti su najveća hrišćanska zajednica na Bliskom istoku, čineći najmanje 10 miliona od 103 miliona stanovnika Egipta.

Manjina je pretrpjela napade i žalila se na diskriminaciju u većinski muslimanskoj sjevernoafričkoj zemlji, najmnogoljudnijoj u arapskom svijetu.

Kopti su pretrpjeli represalije od islamista, posebno nakon što je Sisi svrgnuo bivšeg islamističkog predsjednika Mohameda Morsija 2013. godine, sa spaljenim crkvama, školama i domovima.

Sisi, prvi egipatski predsjednik koji svake godine prisustvuje koptskoj božićnoj misi, nedavno je prvi put u istoriji imenovao koptskog sudiju na čelo Ustavnog suda.

Egipat je pretrpio nekoliko smrtonosnih požara posljednjih godina.

U martu 2021. najmanje 20 ljudi je poginulo u požaru u tekstilnoj fabrici u istočnom predgrađu Kaira.

U 2020. godini dva požara u bolnici odnijela su živote 14 pacijenata oboljelih od COVID-19.

izvor: https://www.slobodnaevropa.org/a/kairo-koptska-crkva-pozar/31987328.html

Continue Reading

Trending