Connect with us

SLOBODNA VOJVODINA

Ispovest najlepše partizanke: Zarobljena sam ’42., odveli su me u logor, a onda…

NA DANAŠNJI se dan u bivšoj državi slavio Dan republike.

Published

on

Obilježavao je godišnjicu 2. zasjedanja AVNOJ-a koja se održala 29. studenoga 1943. kad su predstavnici partizanskog pokreta otpora proglasili federalni ustroj Jugoslavije. Praznik se prestao obilježavati raspadom Jugoslavije. 

U nastavku vam, u suradnji s Yugopapirom, donosimo intervju s jednom od ikona pokreta otpora, partizankom Miljom Marin koja je, zahvaljujući legendarnoj fotografiji nastaloj u prosincu 1943., kad je bila još tinejdžerica postala simbol Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. 

Milja je nakon rata vodila sasvim običan život. 1946. godine udala se za Peru Marina s kojim je ostala do smrti. U tri poroda mu je rodila petoro djece, a imala je i šestero unučadi. Preminula je u studenom 2007. godine, a ovaj je intervju dala za Svijet 1985. godine. 

Kad od Prijedora krenete prema Bosanskom Novom, pa nakon nekoliko kilometara skrenete lijevo, naići ćete na planinska sela Brezičane, Gornju Dragotinju, Marine, Krnate, potom Kesare i Bere, a ako hoćete i dalje, nikakvo vozilo neće vam biti od pomoći, morat ćete pješice koji kilometar, kroz šumu koja pruža ugođaj u ove ljetne sparne dane. 

Pošto prođete kroz Gustiš podno Kozare, u jednoj od prvih kućica u selu Krivoj Rijeci, naći ćete Milju Marin, rođenu Toroman, partizanku čija je slika obišla svijet. To je ona Seja ispod Kozarice s fotografije Žorža Skrigina koja je nakon rata bila naša najpoznatija razglednica što smo je kao simbol naše borbe za slobodu slali prijateljima i srodnicima diljem zemlje i mnogo dalje. Djevojka se smije, titovka je na glavi, a kose joj dotiču ramena ovlaš.  

Posjetili smo Milju ovih dana u Krivoj Rijeci, gdje provodi ljeto. Drvena kućica, ista ona iz koje je njen muž Pero 1941. godine otišao u partizane, samo svježe okrečena daska lijepo djeluje u šumskom zelenilu. Jedna jedina sobica, dim iz krova znak je da je neko unutra. Preko nogostupa ulazimo u neveliko dvorište, a Milja će na vrata kućice. 

Prepoznali smo je, to nije teško, jer isti onaj osmijeh ne silazi s usana, bore na licu nisu narušile njegovu ljepotu, samo je kosa kraća i nema titovke i partizanske bluze na njoj, svoje ratne uspomene pohranila je u sjećanje, muzej, u jednosoban stan u Prijedoru, gdje uglavnom zimuje s mužem i sinom. 

Posjedali smo partizanski pred kućom. Niske stoličice dobro dođu za odmor od pješačenja, a još bolje godi Miljino kazivanje, tečno, kozarsko. 

Kako ste postali revolucionar? 

Revolucija je stigla na Kozaru. Moj otac Dušan i stariji brat Branko odmah su otišli u partizane. Ostalo nas kod kuće još šestoro djece s majkom. Imala sam tada nešto više od šesnaest godina. Nisam znala što je revolucija. Seljančicu bez škole nitko nije pripremao za to, mada sam čula za SKOJ i nešto radila sa prijateljicama. Revolucija je bila tu oko naše kuće, gore, svuda, pa su se borci poslije počeli penjati, dalje u planinu, a našim kućama se počeo približavati neprijatelj, te smo majka i ja s nejači krenuli za revolucijom, u zbjeg. Shvatila sam da je to nešto golemo kad sam vidjela da sav narod ide tamo u šumu. 

Možete li nam opisati taj kozarski zbjeg, toliko godina kasnije? 

Čitali ste to u knjigama, novinama, gledali u filmu, čini mi se da je to blizu onome što smo doživjeli, ali Kozara se ne da opisati. Ne može nitko iskazati čovjekovu dušu u tim trenucima. Otkud riječi za taj kaos. Zamislite krike staraca i djece: Hoću kući! – a kuće neprijatelj popalio i ne da ni na zgarišta, za nama je. Ipak, pokušavali smo do koje kuće doći. Krenemo mi, kad od leševa ne možemo proći, i od neprijateljskih noževa, zrna… 

U tim strahotama u zbjegu omladina je imala svoj zadatak? 

Nosili smo ranjenike, stare i iznemogli, pribavljali hranu, ako smo mogli negdje naći. Zadatak nam je bio i da sačuvamo sebe za neke buduće bitke, kad stasamo u zbjegu, a čuvali smo se na bukvama. Nikada mi neće biti jasno kako su se mnogi od nas sačuvali na drveću, a od bombi i mitraljeza ni grane, ni lišće se nisu mogli tamo sačuvati. I moja dva brata Branka i Dragoljuba sačuvala je bukva, neprijatelj je prošao ispod njih. Dragoljub je kasnije,’43. poginuo na zemlji, u Klašnicama. 

Neprijatelj je, ipak, neke zbjegove zarobio? 

Narod je poslije mjesec dana iznemogao, a sila je bila od neprijatelja. I ja sam bila zarobljena 1942. godine u Širokoj luci, ispod Kozare. Potjerali su nas u Dubicu, pa preko mosta u Hrvatsku. Neki su dječaci i mladići s mosta skočili u Unu i tako sebi presudili, neke su putem ubijali. Užasno su se neprijatelji radovali dok su nas gonili, mislili su da je Kozara uništena, a mi smo znali da nije, jer Kozara je bila u zemlji, u bazama, na drveću, a oni to nisu znali, otkud bi. 

Ljumali smo tako mi preživjeli, u koloni od Cerovljana. Drugi-treći dan muškarce su otjerali u Jasenovac, a žene u Sisak. Tamo su odstranili mlade i jače od majke i djece. Nas su poslije nekog vremena potrpali u vagon za stoku i pravac – Njemačka, Nürnberg u logore. 

Strahote logora? 

Nisam ih dugo gledala ni proživljavala. Imala sam sreću. Jednog dana nas povedoše na neko igralište. Tamo su nas zagledali kao stvari, prebirali i u jednom trenutku rukom mi pokazuje neka žena da joj priđem. 

Izađem i rekoše mi da idem iz logora. Odveli su me Marget i Hans svojoj kući da im čuvam djecu i pomažem u domaćinstvu. Lijepo su me primili. Čak sam mogla da čujem pokoju slavensku riječ jer je Marget imala neke dalje rođake u Ljubljani i prije rata ih posjećivala, pa je ponešto naški naučila. Gledam ja nju, ne mogu da zaboravim svoje, ona hoće da me nasmije, ali meni suze idu same, sve mi pred očima braća, majka, zemlja i ona Kozara. 

Marget je bila dobra prema meni, što sve nije radila da me bar malo odobrovolji, ali srce moje ne da mira. Plakala sam dan i noć. Pitala me je što toliko plačem, pa sam joj ispričala o mojima i Kozari, o braći i gladi, o tome kako su ostali goli. Ganulo je to Njemicu i rekla mi je da ne plačem, odvest će me u jedno selo kod Ljubljane, gdje su tada bili ti njeni rođaci, pa da onda produžim do svoje Kozare. Ta teta je mužu Hansu rekla da nas je sedmoro djece i majka, da ja stalno plačem za njima. I čudo se desilo. On je u komandi sredio dokumente i čak me poveo u domovinu, u Ljubljanu, pa u Zagreb. 

I ja sam krenula prema Kozari. Na mostu preko Une zaustavila nas ustaška patrola. Pokažem im papire, a oni ni da čuju da me puste. Vele: “Zar još jednu partizanku da pošaljemo na Kozaru?” I vratili su nas u stanicu Cerovljani. Ja nosim zavežljaj, u njemu nešto odjeće za djecu što mi je dala Marget, ali kud ću s tim, i sa sobom. 

Naiđe na mene Hrvat Drago Jajčanin, Kiridžija, koji me preveze u Bosansku Dubicu, gdje nema nikoga, bezvlašće. Drago me odvede svojoj kući, prenoćim, malo se okrijepim, ostavim onu odjeću da mi ne smeta u putu, pa s Dragom po noći do jednog narodnooslobodilačkog odbora, a poslije preko Une do partizana. Kažu mi da idem kući, jer majka mi je tamo s djecom na zgarištu. Dođem kući, majka se raduje i plače, otac već poginuo. Ostala sam neko vrijeme i gledam one naše krajolike. To je bio srpanj 1943. godine, te ja saberem sve i prosudim da je najbolje ići u partizane, majka neka ostane s djecom.

Mlada partizanka na Kozari?

Odrediše me u Jedanaestu krajišku brigadu, u štab, kuhala sam, prala, što god je štabu bilo potrebno, s njima u borbu išla, prava je to partizanija bila.

Kako je nastala slika koja je obišla svijet? 

Jednog dana u štab naše brigade stigla je umjetnička ekipa Glavnog štaba. Davali su priredbu i ostali na konaku kod nas. Ujutro, donijela sam im na jednu kosu doručak. Poslužim ih i krenem nazad u štab, kad jedan partizan mi reče: “Stani, djevojče, da te slikam.” Namjesti me, nakrivi titovku, nisam imala oružje kod sebe, pa mi on na rame namjesti svoj šmajser. Gledaju to drugovi te mi nešto dobace, ja se okrenem i nasmijem se, a partizan iz glavnog štaba nekoliko puta škljocnu. Bilo je to moje prvo slikanje u životu, i to s partizanskom kosom, jer prije toga prebolovala sam tifus, pa mi je kosa bila opala. 

Nisam tada znala kako se zove partizan koji me slikao. Dugo poslije rata saznala sam da je to Žorž Skrigin, čija kamera i danas radi. 

Kako dočekaste slobodu? 

Krajem 1944. godine drugovi mi rekoše da idem kući. Majka mi umrla od tifusa. U kući ostala četiri mala brata, sami. 

Valjalo je nečim hraniti tu nemoćnu djecu, isplesti im kakve čarapice i priviti ih u krilo. Nađem ih skupljene u šeperuši, takva je naša kuća bila, a tad je već slobodno stajala i mi krenemo u zajednički partizanski život. Malo ih umirim, preplašeni su bili, te počnemo nešto oko kuće raditi, ponešto drva skupljati, neko nam dadne malo brašna, neko koji krumpir i drugovi partizani su nas obilazili i koješta donosili, a i vlast je u selu postojala, te nam davala što je imala. 

Stiže najdraži dan? 

Prije mene čule su to neke moje drugarice i do mene je sloboda doprla s pjesmom partizanskom. Bila sam u kući s djecom. To je bila prva moja partizanska pjesma bez pogibije, do tada se ginulo i pjevalo. Moja mala braća su slobodu doživjela kao neko čudo, kao da je mađioničar iz crnog šešira izvadio bijele zečiće. Nije im više nitko govorio da šute, da ne idu nikud, da će neprijatelj, mogli su slobodno i da zaplaču. 

I ostadoste na selu poslije oružanog ustanka? 

Moja misija u ratu je bila završena. Upisala sam se u seljačku radnu zadrugu, da radim zemlju kao što sam i navikla. Nisam smatrala da trebam ići u grad u neke činovnike, i tako. Braća su krenula u školu i domove i nepunu godinu poslije završetka rata doživjela sam možda najteži trenutak u životu. Moj mali brat Blagoje iz Dubice iz doma doleti kući bos, a zimsko je vrijeme bilo. Želio je da nas vidi, i kuću. Taj topli dom u Dubici bio mu je neobičan poslije ratnih strahota. Prenoći, razboli se od upale pluća i dok smo mi odozgo stigli do ljekara, dijete umre. 

Razmišljanja ratnika u miru? 

Grijao me je osjećaj da sam braći i narodu učinila nešto, donijela im te prve poslijeratne sirotinjske domove, zanate, škole, da imaju nešto i nemaju zbjegove i logore. Taj osjećaj da se kao djevojka mogu udati, imati svoj dom i biti majka svojoj djeci kao što sam bila braći. Golemo je to što sam u slobodi znala kako je do nje došlo, da je što više volim i živim za nju. 

Kako ste se osjećali poslije rata gledajući “Seju ispod Kozarice”? 

Diko moja, jedno vrijeme sam se stidjela tog osmijeha, pomislila sam: što će narod kazati na taj smijeh iz četrdeset treće. To je bilo kad sam prvi put vidjela sebe na razglednici. Poslao moj ujak iz Beograda našem rođaku u Krajini tu razglednicu. A nije ujko znao da sam to ja. Tek me je rođak ovdje prepoznao i donio meni kartu. Bože, što sam se iznenadila i postidjela.

Kasnije me u selu vaš kolega Aco Nejman pronašao. Bilo je to šezdesetih godina. Ubrzo sam stigla u Muzej u Banjaluci, pa kojekuda u knjige. Žao mi je što nikad poslije rata nisam imala sreću da sretnem Žorža Skrigina. 

Danas na taj osmijeh gledam kao na osmijeh prkosa neprijatelju i ratu. Drago mi je saznanje da živim kao revolucionar. Eto, moja slika je i za 8. mart ove godine u Beogradu štampana na pozivnicama za akademiju. Radosna sam kad mi unuci kažu: “Pa, bako, ti se uvijek smiješ”. 

Dokle je stigla naša revolucija? 

S Titom, stigla je u cijeli svijet, stigla je do mojih unučadi, do našeg saznanja da moramo dalje i bolje, zatim do spoznaje da želimo malo više pogledati na radnike, osobito na one bez stanova i da se više čuje njihova riječ. Boli me kad čujem da neko od radnika dadne više od pola svoje zarade za vlažan stan, a kad bi oni stvarno dijelili ono što zarade, ne bi bilo tako. 

Koliko su ideali na koje ste se u ratu osmjehnuli ostvareni u slobodi? 

Zadovoljna sam time. Kozara je veća, šira i ljepša nego što je bila. Toliko je toga sada u nas. Jedino sam mislila da će u slobodi sva zemlja biti obrađena, mislila sam da će polja cvjetati. Prerano smo se odrekli nekih njiva, a one su naše blago. Zašto je malo ljudi na selu? 

Što svojoj djeci govorite o revoluciji? 

Pripovijedala sam im o svom životnom putu, najviše o tome kako smo mi gradili svoje poštenje. Uvijek sam im govorila da ne potaru tuđu ljetinu, da čuvaju i poštuju tuđe kao svoje. Tako su i mene moj učili, zato sam one ratne godine krenula na Kozaru. 

Naša omladina? 

Dobri su. Gledam mlade u Prijedoru, u našoj zgradi. Uvijek lijepo pozdrave. Nikoga ne pitaju tko si i što si. Ta njihova muzika i ponešto drugo je daleko od mene, ali oni pjevaju i partizanske pjesme. Uzbuđuje me kad čujem: Mlada partizanka bombe bacala… 

Kako sada živite? 

Lijepo, očekujem i penziju, nisam do sada tražila, malo i staža imam, morala sam nešto dokupiti. Inače, s muževljevom penzijom primam i 80 tisuća starih dinara pomoći od općine. Eto, vidite, baščica, poneka kokoška, pčele. Samo nam se nešto slabo roje posljednjih godina. 

Nedostaje li vam išta? 

Možda malo veći stan: 39 kvadrata u Prijedoru je malo. Dođu unučad, suborci, pa muž, sin i ja ne možemo čestito da se ispričamo, niti da se poigramo s djecom. Bit će, valjda, i to. 

Možete li se nasmijati kao u ratu? 

Mogu, ali se ne mogu onoliko zakrenuti, ušinulo me nešto u krstima, pa sve više moram gledati samo naprijed. 

Odlazimo iz Krive Rijeke, iz dvorišta Pere i Milje Marin. Kozara miruje, samo ponekad zašumi list. Koliko ima na Kozari listova? 

Razgovarao: Adil Hajrić (Svijet, 1985.)

Izvor: index.hr  

Continue Reading
Click to comment

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

SLOBODNA VOJVODINA

POŽAR U TRŽNOM CENTRU BIG

Zrenjanin- Večeras oko 20 časova u tržnom centru BIG izbio je požar i nadvio se gust dim iz lokala Banjalučki ćevap.

Published

on

By

Zrenjanin- Večeras oko 20 časova u tržnom centru BIG izbio je požar i nadvio se gust dim iz lokala Banjalučki ćevap. Vatrogasne ekipe odmah su izašle na teren i trenutno sa dva vozila i nekoliko vatrogasaca gase požar.

izvor: https://www.zrklik.com/2021/12/pozar-u-trznom-centru-big/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Ministarstvo branitelja podržalo obnovu ustaškog groblja u Zagrebu

Desničarske udruge u Hrvatskoj traže obnovu grobova ustaških vojnika na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Published

on

By

Kontroverze je dodatno pojačao jedini spomenik za “vječni spomen i slavu” ustaškoj vojsci koji već godinama stoji na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Desničarske udruge u Hrvatskoj traže obnovu grobova ustaških vojnika na zagrebačkom groblju Mirogoj. Komunisti su to groblje sravnili sa zemljom, a 75 godina kasnije očekuje se da obnovu plate građani Zagreba.

Ministarstvo branitelja podržalo je projekt obnove s nazivom “groblje hrvatskih vojnika od 41. do 45.”, a kontroverze je dodatno pojačao jedini spomenik za “vječni spomen i slavu” ustaškoj vojsci koji već godinama stoji na zagrebačkom groblju Mirogoju.

izvor: agencije

izvor: https://balkans.aljazeera.net/videos/2021/12/5/ministarstvo-branitelja-podrzalo-obnovu-ustaskog-groblja-u-zagrebu

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Kurti: Sledeći sastanak sa Vučićem možda sledeće sedmice – zavisi od EU

Premijer Kosova Aljbin Kurti izjavio je da bi sledeći sastanak sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem mogao biti održan u drugoj sedmici decembra.

Published

on

By

Premijer Kosova Aljbin Kurti izjavio je da bi sledeći sastanak sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem mogao biti održan u drugoj sedmici decembra.

Kurti je na konferenciji za medije rekao da nema informacija „da li Srbija uslovljava nastavak dijaloga“, i da održavanje sastanka zavisi od zvaničnika Evropske unije Žozepa Borela i njegovog izaslanika Miroslava Lajčaka.

„Nemam informaciju da postoje uslovi od bilo koga, ali procena da li takav sastanak treba da bude održan ili ne, pripada posredniku ili fasilitatoru – kako sebe nazivaju, odnosno gospodinu Borelu i njegovom izaslaniku Lajčaku“, rekao je on.

Napomenuo je da su „oni ti koji procenjuju da li će poslati pozive ili ne“, i da na održavanje sastanka ne utiče, kako je istakao, „bilo kakvo uslovljavanje druge strane“.

Autor: Beta

izvor: https://rs.n1info.com/vesti/kurti-sledeci-sastanak-sa-vucicem-mozda-sledece-sedmice-zavisi-od-eu/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Zeleni blok traži zakon protiv rudnika litijuma i smenu celog REM-a

Koalicija traži da se po hitnoj proceduri u Skupštini Srbije „usvoji zakon kojim se briše rudnik u Jadru“ i smeni Savet REM-a na čelu sa Oliverom Zekić

Published

on

By

Otvorena Građanska platforma „Akcija“, organizacije „Ekološki ustanak“ i „Ne davimo Beograd“ najavile su na konferenciji za novinare ispred Generalnog sekretarijata predsednika republike blokadu saobraćajnica i sledeće subote širom Srbije, ali njihovi predstavnici nisu precizirali koliko će trajati.

Ekološki aktivista Aleksandar Jovanović Ćuta rekao je da nema ništa protiv da naredna blokada traje i tri sata.

On je poručio građanima da u sledeću subotu budu spremni za nastavak blokada širom Srbije sve do ispunjenja zahteva.

Predsednik stranke Zajedno za Srbiju i pokretač Otvorene građanske platforme „Akcija“ Nebojša Zelenović izjavio je da zeleno-levi blok, pored povlačenja zakona o referendumu i eksproprijaciji, traži da se po hitnoj proceduri u Skupštini Srbije „usvoji zakon kojim se briše rudnik u Jadru“ i smeni REM na čelu sa Oliverom Zekić.

„Čuli ste juče da nas je predsednica REM gospođa Zekić sve nazvala banditima i da svi mi trebamo da budemo pohapšeni, svi mi slobodni građani koji smo izašli u skladu sa Ustavom i zakonom da protestujemo“, rekao je Zelenović na konferenciji za medije ispred zgrade predsedništva na Andrićevom vencu u Beogradu.

(Beta, Foto: N1)

izvor: https://www.autonomija.info/zeleni-blok-trazi-zakon-protiv-rudnika-litijuma-i-smenu-celog-rem-a.html

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Pojedini stočari iz srednjeg Banata prinuđeni da rasprodaju krave

Problemi veliki i u ostalim selima

Published

on

By

Radica Vučenić iz Čente skoro je rasprodao svoje stado muznih krava. Za prodaju su ostale još tri krave. Vučenić kaže da je bio prinuđen da rasproda svoje blago zbog bolesti, ali i zato što odavno nema matematike u mlečnom stočarstvu.

– Mleko je jeftino, a hrana skupa, i to je najkraći odgovor – kaže za portal zrenjaninski.com Radica Vučenić i dodaje da cena od 27 – 28 dinara za litar mleka odavno ne pokriva troškove.

Gotovo sve krave iz ovog domaćinstva su prešle Dunav i otišle u centralnu Srbiju. Kupci su mu rekli da tamošnje mlekare otkupljuju mleko za 40 dinara po litru. Po toj ceni se možda i isplati baviti proizvodnjom mleka, dodaje Vučenić.

Problemi veliki i u ostalim selima

I stočni fond u Melencima se više nego prepolovio. Jedan od naših sagovornika, koji nije želeo da mu objavimo ime, ističe da se svinja za klanje ne može naći ni za lek. I stočara koji se bave mlečnim stočarstvom sve je manje, a i naš sagovornik je odlučio da proda krave.

– Subvencije i premije kasne, radne snage nema, hrana je skupa i pitam se za koga i zbog čega da radim. Kupio sam balu sena u Tordi za 450 dinara, a litar mleka košta 27,80 dinara. A krave su obaveza od 24 sata. Često kažem, to je gora robija od Sremske Mitrovice. Tamo odslužiš svoje, a ovde kraja nema – priča nam Melenčanin čiju bi priču verovatno potpisali i mnogi drugi manji i srednji stočari.

Za bikove iz januara i februara prošle godine još nisu isplaćene subvencije. Sve kasni, a krava mora da jede svakog dana, naglašava naš sagovornik.

– Kad zovem Upravu za agrarna plaćanja ili je stalno zauzeto ili mi, kad ih dobijem, kažu da je predmet u obradi. Sad smo čuli da subvencije neće biti isplaćene ni ove godine. Više nema smisla raditi sa gubitkom. Nisam usamljen slučaj, ima ih još u Melencima, a i u Kumanu, selu gde je nekad bilo više krava nego stanovnika – kaže naš sagovornik, koji napominje da su se i krave iz njegove štale zaputile na put južno od Dunava.

Situacija je slična i u ostalim selima u srednjem Banatu. Probelmi su veliki, a mali i srednji proizvođači nestaju, iako mnogi ne žele da govore javno o tome i zameraju se otkupljivačima.

– Gotovo niko ne rasproda sve i ostaje mu mleko za predaju. Ne možemo mnogo da biramo, a naši otkupljivači se ljute kad spomenemo koliko plaćaju mleko. Kao da lažemo. To stoji u papirima. Ali ovdašnji ljudi ne vole neprijatnosti, pa ih izbegavaju – objašnjavaju nam naši sagovornici.

izvor: https://www.zrenjaninski.com/poljoprivreda/pojedini-stocari-iz-srednjeg-banata-prinudjeni-da-rasprodaju-krave/

Continue Reading

SLOBODNA VOJVODINA

Evropski desničari na skupu u Varšavi traže savez unutar EU-a

Potpisnice zajedničke deklaracije iz jula kojom žele novi savez unutar EU-a, okupljaju se u subotu kako bi raspravili o svojoj viziji Unije.

Published

on

By

Petnaestak evropskih desnih i krajnje desnih stranaka, među kojima Nacionalno okupljanje Marine Le Pen i poljska Pravo i pravda (PiS), potpisnice zajedničke deklaracije iz jula kojom žele novi savez unutar EU-a, okupljaju se u subotu u Varšavi kako bi raspravili o svojoj viziji Unije.

Le Pen je rekla novinarima da političke stranke koje učestvuju na skupu žele formirati “veliku grupaciju” unutar Evropskog parlamenta gdje se sada nalaze u dva različita kluba zastupnika.

Ona je naglasila kako s optimizmom gleda na mjesece koji dolaze i mogućnost formiranja nove grupacije, koja će, ako se ostvari, “biti druga snaga u Evropskom parlamentu”.

Osim Le Pen, kandidatkinje na francuskim predsjedničkim izborima sljedeće godine i predsjednika talijanske Lige Mattea Salvinija, koji neće biti u Varšavi, među potpisnicima deklaracije iz jula su mađarski premijer Viktor Orban, šef PiS-a Jaroslaw Kaczynski, predsjednik Voxa u Španiji Santiago Abascal i šefica Braća Italije Giorgia Meloni, koje se očekuje u poljskoj prijestolnici.

Organizatori međutim još uvijek u petak nisu objavili puni popis sudionika.

Strahuju od formiranja “superdržave”

U Evropskom parlamentu Nacionalno okupljanje i Liga pripadaju bloku Identitet i demokratja dok su PiS, Vox i Braća Italije dio grupacije Evropski konzervativci i reformisti.

Mađarski Fidesz, koji se u martu razišao s Evropskom pučkom strankom, u potrazi je za drugim partnerima.

“To je posao na duge staze da se uspiju ujediniti svi politički pokreti. To traži vrijeme”, rekla je Le Pen, naglašavajući da će skup u Varšavi biti “važna etapa”.

Zemlje potpisnice deklaracije iz jula insistiraju na potrebi duboke reforme Evropske unije jer strahuju od formiranja “superdržave”.

Stoga će one, po Ewi Marciniak, politologinji s Poljske akademije nauka, pokušati “minimizirati međusobne razlike” posebno pozicije prema Moskvi, abortusu i LGBT-u te insistirati na zajedničkim tačkama

IZVOR: AGENCIJE

Continue Reading

Trending