Connect with us

MUDRA REČ

Jovanović: Amfilohije je janjičar SPC-a

Možda je najprecizniju dijagnozu trenutnih političkih prilika u Crnoj Gori dao advokat Senad Pećanin. “Gledano iz perspektive Bosne i Hercegovine, situacija u Crnoj Gori podsjeća na mart 1992.”, rekao je sarajevski advokat, dodavši da je cilj moleban revolucije, što ju je srpska crkva započela krajem decembra prošle godine, potpuno podrivanje suvereniteta Crne Gore, njena federalizacija na etničkom principu, i to po uzoru na BiH. “Bojim se da se hronološki ne ponovi scenarij koji smo osjetili mi u BiH: prvo idu popovi, pa dođu topovi”, kazao je Pećanin.

Published

on

Možda je najprecizniju dijagnozu trenutnih političkih prilika u Crnoj Gori dao advokat Senad Pećanin. “Gledano iz perspektive Bosne i Hercegovine, situacija u Crnoj Gori podsjeća na mart 1992.”, rekao je sarajevski advokat, dodavši da je cilj moleban revolucije, što ju je srpska crkva započela krajem decembra prošle godine, potpuno podrivanje suvereniteta Crne Gore, njena federalizacija na etničkom principu, i to po uzoru na BiH. “Bojim se da se hronološki ne ponovi scenarij koji smo osjetili mi u BiH: prvo idu popovi, pa dođu topovi”, kazao je Pećanin.

Jasno je da SPC svoju revoluciju ne bi mogla ni započeti ni održati da nema logističku i svaku drugu pordšku Srbije i Rusije. Je li onda jasnije zašto je i sa kojim ciljem u Crnu Goru odjednom stigao toliki broj srpskih popova iz svih srpskih zemalja? Da li su to što posljednjih sedmica gledamo na ulicama crnogorskih gradova litije i molebani ili politički protesti u organizaciji SPC?

“Riječ je o tipičnim pokretnim političkim protestima. Politologija ih klasifikuje kao demonstracije, makar ih SPC nazivala protestne litije – a takve ne postoje u dogmatima Istočno-pravoslavne crkve”, objašnjava za Dane crnogorski publicista Vladimir Jovanović.

“SPC planira, koordinira i sprovodi protestne litije sa prosrpskom i proruskom opozicijom u Crnoj Gori, i to i ne krije. Uostalom, Amfilohije je na jednom od okupljanja uzviknuo: Dolje Vlada! U početku su napadali policajce i blokirali drumove. Povrijeđeno je četrnaest policajaca. Računali su da će izazvati kolebanja u državnoj strukturi, ali im je uzvraćeno zakonitom i selektivnom represijom. Još važnije, nakon početnih testiranja, u SPC-u su shvatili da će odgovor države Crne Gore i u eskalaciji biti proporcionalan: kako silom ne mogu ništa nekažnjeno postići, a konvencionalne vojne prijetnje iz Srbije su neosnovane, iz SPC-a su postali miroljubivi, pa sad organizuju protestne litije. Cilj je isti – rušenje države Crne Gore.”

DANI: Sudeći po posjećenosti protesta, SPC je uspjela da građane ubijedi u to da na ulicama ne ruši državu, nego da brani svetinje.

JOVANOVIĆ: Ne zaboravite da su svi medijski, obavještajni i subverzivni finansijsko-logistički potencijali ekspozitura Srbije i Rusije u regionu stavljeni u krajnji pogon. Mobilisani su i turisti i rođaci iz Srbije i iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska; na ulicama su i oni koji su bez obzira na razlog uvijek protiv vlasti. Ipak, većina onih koji tvrde da su Srbi u Crnoj Gori, a njih je nešto preko 28 procenata u ukupnoj populaciji, ignorišu proteste. Drugim riječima, uprkos non-plus-ultra dramatičnim apelima SPC-a, Srbije i Rusije, pri postojećem obimu i intenzitetu, protesti nemaju perspektivu.

DANI: Zašto je Zakon o slobodi vjeroispovijesti izazvao ovakvu buru? Što je toliko rasrdilo SPC?

JOVANOVIĆ: SPC osporava odredbe Zakona o utvrđivanju vlasništva nad sakralnim objektima sagrađenim prije 1. decembra 1918. godine. Vjerske zjednice – pravoslavna, islamska, rimokatolička, moraju priložiti dokaze da su vlasnice konkretnog objekta; u suprotnom, ti će objekti biti vraćeni vlasniku, tj. državi Crnoj Gori. Što je, dakle, problem? SPC je formirana 1920. godine, a od Vaseljenske patrijaršije je kao kanonska crkva priznata 1922. Do 1918., pravoslavni vjerski objekti vlasništvo su Kraljevine Crne Gore, dati na upotrebu autokefalnoj Mitropoliji crnogorskoj – Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, utemeljenoj 1485., a nasilno ukinutoj nakon srpske vojne okupacije i prisajedinjenje Crne Gore Srbiji. Nezavisnost Crne Gore je obnovljena 2006. i država sada ima obavezu da vrati svoje vlasništvo nad imovinom koju SPC i Srbija neosnovano prisvajaju. Kroz to prisvajanje, krivotvore i crnogorsku istoriju, izjednačavajući pravoslavlje sa srpskom nacijom i sa Srbijom, što je podloga za velikosrpsko potkopavanje crnogorske nezavisnosti. Da su SPC i Srbija u tom smislu u pravu, jedva bi dočekali ovaj Zakon, budući da sada dobijaju priliku da crno na bijelo predstave osnovanost svojih pretenzija.

DANI: Vođa protesta je mitropolit Amfilohije, čije su poruke, kako vrijeme prolazi, sve oštrije. Što on ustvari hoće? Da predsjedniku Milu Đukanoviću pokaže ko je gazda?

JOVANOVIĆ: Sve za šta se Amfilohije politički zalagao propalo je. On je i vjerski lider, što, pred Bogom i ljudima svih nacionalnosti i vjera, osobito pred nevinim dušama ubijene đece Sarajeva, samo uvećava njegovu odgovornost za strahotne posljedice zlokobnih riječi koje je izgovarao. Ali, velim, on je diletant za realnu politiku. Za razliku od Đukanovića, koji je u novijoj istoriji, poslije Tita najdugovječniji vladar na Balkanu. Uz bitnu razliku: Đukanović ide na demokratske izbore i dobija većinsku podršku. Pretprošle godine je dobio 54 procenta podrške u prvom krugu predsjedničkih izbora. Jedna ruska nezavisna agencija procijenila je nedavno da “oživljavanje velikosrpske ideje ide na ruku Đukanoviću, jer vraća protivnike, kritičare i pasivne glasače u njegov tabor”.

DANI: Imate li utisak da se ti protivnici, kritičari i glasači predsjednika Đukanovića plaše kletvi i anatema mitropolita Amfilohija? Odakle mitropolitu SPC-a tolika moć?

JOVANOVIĆ: Amfilohije širi kvazicrkvene, jeretičke i bogohulne ideje, koje nemaju dodirnih tačaka sa pravoslavljem. Odakle mu moć? Amfilohije se 2010. pokušao nametnuti za patrijarha SPC-a. U to doba on je mjestobjustitelj Beogradske patrijaršije…

DANI: Što to znači?

JOVANOVIĆ: Najslobodniji prijevod bio bi zamjenik patrijarha. Istovremeno, držao je patrijaršijsku i kasu Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, najbogatije u SPC-u. Mogao je, dakle, na razne načine pribaviti većinsku podršku u episkopatu SPC-a. Ipak, njegov izbor za patrijarha spriječen je intervencijom tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića. Čak je i BIA morala zavrnuti ruke nekim episkopima.

DANI: Zašto se Boris Tadić protivio izboru mitropolita Amfilohija za patrijarha SPC-a?

JOVANOVIĆ: Zato što je želio patrijarha iz Srbije. BIA je praktično ustoličila Irineja Gavrilovića za patrijarha, što nije novo: pogledate li arhivsku građu, vidjećete da je državno rukovodstvo u Beogradu uvijek biralo patrijarhe SPC-a – Karađorđevići (1920., 1930., 1937.), Tito (1950., 1958.) ili Slobodan Milošević (1990.). Amfilohije je danas tek jedan od četrdesetak arhijereja, bez posebnih prava unutar SPC-a. No, od sredine osamdesetih, prepoznatljiv je akter velikosrpske ideologije koja ima milione simpatizera.

DANI: Ko je zapravo mitropolit Amfilohije?

JOVANOVIĆ: Rista Radovića je u četrnaestoj godini otac iz crnogorskog nevidboga, iz Donje Morače, odveo u bogosloviju u Beograd. Matija Bećković piše da je mali Risto cijelim putem plakao. U Beogradu je pokušao da studira Filozofski fakultet, ali je fulao, nije diplomirao. Uspio je da završi Teološki fakultet, ustanovu veoma lošeg kvaliteta. Nije mu se išlo na odsluženje vojnog roka ili je imao druge motive da početkom šezdesetih ode u inostranstvo. Jugoslovenski pasoš u to vrijeme nije bio pravo građanina, nego diskreciona nagrada UDBE.

DANI: Što hoćete da kažete?

JOVANOVIĆ: Samo citiram Amfilohija: pasoš je dobio “uz pomoć rođaka iz UDBE”. Otputovao je na postdiplomske studije u Švajcarsku, potom u Italiju. Jugoslovenski pasoš je, tvrdi, “bacio”, te pribavio laissez-passer UN-a. Ubrzo odlazi u Grčku. Nije se zamonašio, niti je sveštenik postao u Srpskoj, već u Grčkoj crkvi, gdje ga je 1968. rukopoložio Prokopije Menoutis, mitropolit kefalonijski, ranije vikar ratne mornarice i koloritna osoba bliska tamošnjoj vojno-obavještajnoj službi. Risto Radović će dobiti grčko monaško ime Amfilohije, što doslovno prevedeno znači “dva voda vojske”. Kod Grka je dogurao do čina arhimandrita, a neki, doduše bez dokaza, tvrde da se kod rođaka iz UDBE dočepao zvanja ili čina “pukovnik”. U Grčkoj, gdje je ugodno boravio u doba zloglasne profašističke pukovničke hunte, Amfilohije je doktorirao teologiju. U Pariz seli 1974., gdje predaje u ruskom emigrantskom bogoslovskom institutu. Tu ga je, godinu kasnije, posjetio njegov drug iz studentskih dana Matija Bećković, koji se u Beograd vraća sa izvjesnim pismom.

DANI: Kakvim pismom?

JOVANOVIĆ: Na temelju tog pisma, moguće i recenzije rođaka iz UDBE, Amfilohije se, iako de facto vojni dezerter, u Beograd vratio 1976. Nije imao nikakvih posljedica, naprotiv: postao je predavač na Teološkom fakultetu. Hirotonisan je 1985. u Beogradu za episkopa banatskoga SPC-a, sa katedrom u Vršcu. Nota bene: tokom boravka u inostranstvu, Amfilohije nije napisao niti jedan članak u kojem bi kritikovao komunizam, Tita ili zastupao ideju velike Srbije. Prvi njegovi javni istupi u tom smislu počinju osamdesetih, kad to ne samo da nije bilo kažnjivo, nego su, barem u Srbiji, takve nastupe podsticali i rođaci iz UDBE. Amfilohije je, dakle, tek uoči svoje pedesete godine života otišao u četnike.

DANI: Kada je postao mitropolit SPC-a u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ: Crnogorci Amfilohija nijesu ni birali ni postavili za mitropolita na Cetinju krajem 1990. To je uradila Beogradska patrijaršija. Tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski SPC-a Danilo Dajković još je bio živ, ali su mu uzeli eparhiju i dali je Amfilohiju.

DANI: Zar to nije suprotno kanonima? Mitropolit Dajković je bio živ…

JOVANOVIĆ: Ima takvih mišljenja. Amfilohiju se žurilo u Crnu Goru.

DANI: Zašto?

JOVANOVIĆ: Počinjao je raspad Jugoslavije, želio je da utiče na prilike u Crnoj Gori, kako bi ona ostala sluškinja Srbiji. Amfilohije je usporio emancipaciju Crne Gore, naročito tokom devedesetih. Što i danas pokušava. Ipak, sagledavajući bilanse tokom posljednje tri decenije, Amfilohije je poražen na ključnim pitanjima: crnogorska nacija nije srbiziranjem nestala, opstala je i u fazi je konsolidacije; država Crna Gora je obnovila svoju nezavisnost i uspostavila multietničku demokratiju; država Crna Gora je u NATO-u i kuca na vrata EU. Najteži poraz Amfilohije će tek doživjeti: obnova kanonske i vaseljenski priznate autokefalne Crkve Crne Gore.

DANI: Mitropolit Amfilohije sebe često voli da uporedi sa Petrom I Petrovićem Njegošem. Mogu li se te dvije ličnosti upoređivati?

JOVANOVIĆ: Ne mogu.

DANI: Zašto?

JOVANOVIĆ: Najprije, Petar I Petrović Njegoš (1748 – 1830) je svetitelj – Sveti Petar Cetinjski. Unošenjem u crkveni kalendar, te kroz liturgijske himne (tropar i kondak), 1834. kanonizovala ga je autokefalna Mitropolija – Crnogorska crkva, na čijem je čelu bio Petar II Petrović Njegoš. Drugo, Sveti Petar Cetinjski je na crkveni tron izabran isključivo voljom Crnogoraca. Čitav ovozemaljski život ugradio je u nezavisnost države Crne Gore i njene Crkve. Svetiteljev lik i djelo oličenje je čojstva i junaštva, moralnih temelja Crnogorstva. Iz najbolje je crnogorske familije Petrović-Njegoša, nosilac bijele pankamilavke – simbola poglavara bogohranime autokefalne Crkve. Svetitelj je i nebeski zaštitnik Crne Gore i umolitelj pred Gospodom.

Amfilohije je oličenje svega onoga što Svetitelj nije. Amfilohije nije samo najobičniji eparhijski arhijerej Crkve Srbije, on je i janjičar, ovdašnji sluga Srbije, jedan u nizu onih sa tzv. Podgoričke skupštine, koji su 1918. detronizovali crnogorsku dinastiju Petroviće-Njegoše.

DANI: “Podršku smo dobili ne samo od pravoslavne crkve, na čelu sa našim i carigradskim patrijarhom, nego i od rimskog pape i od naše braće muslimana”, kaže mitropolit Amfilohije.

JOVANOVIĆ: Koliko znam, podršku za protestne litije Amfilohije nije dobio ni od vaseljenskoga patrijarha, ni od pape.

DANI: Poziva se na podršku carigradskog patrijarha…

JOVANOVIĆ: Nedopušteno je Isusa Hrista ograničavati na nacionalne okvire. U cilju svojih imperijalnih pretenzija, srpska nacionalna ideologija Istočno-pravoslavnu crkvu predstavlja isključivo kao ličnu svojinu. Riječ je o jeresi sekularizacije i etnofiletizma. Misija Istočno-pravoslavne crkve nije ono što Amfilohije (SPC) propovijeda – na primjer, da nema nacije pravoslavnih Crnogoraca! Preko svetih apostola Gospod je zapovijedio da u Crkvi “nema Grka ni Čivutina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos” (Kol. 3,11). Naravno, Vaseljenska patrijaršija doktrinarno odbacuje jeres etnofiletizma, kao i sekularizaciju Crkve. Uprkos tome, tokom prošle godine, vaseljenski patrijarh Vartolomej je u tri navrata javno podvukao da priznaje Amfilohija i njegovu eparhiju u sastavu SPC-a za kanonsku jurisdikciju u Crnoj Gori.

DANI: Zašto to radi?

JOVANOVIĆ: Zato što je to postojeće stanje, takva je jurisdikcija: 1922. SPC je dobila tomos od Carigrada, u kojem se priznaje ujedinjenje autokefalne Crnogorske crkve sa Srpskom crkvom. Međutim, stvari se mijenjaju. Tomos iz 1922. nije sveto pismo. Na primjeru Crkve Ukrajine, koja je početkom prošle godine od Vaseljenske patrijaršije dobila tomos o autokefaliji, vidimo da su jurisdikcije pomjesnih crkava podložne reviziji. SPC i Amfilohije dali su podršku Ruskoj crkvi koja je do tada imala priznatu jurisdikciju nad Ukrajinom. Srbi su se žestoko suprotstavili Vaseljenskoj patrijaršiji i objavili da neće priznati autokefaliju nove Ukrajinske crkve. Jedna od posljedica je i ta da je vaseljenski tomos za SPC iz 1922. sada u dubokoj fazi preispitivanja od strane patrijarha Vartolomeja. Razmatra se priznanje autokefalije Crkve u Sjevernoj Makedoniji, dakle, na teritoriji takođe pod priznatom jurisdikcijom SPC-a. Vaseljenska patrijaršija je utvrdila da Ruska crkva u Ukrajini, iz necrkvenih razloga, nije ispunjavala svoju dogmatima predviđenu misiju Crkve i zaliječila raskole. Sada za Vaseljensku patrijaršiju postaju sve vidljiviji srpski etnofiletizam i sekularizacija SPC-a. To su osnovni uzroci višedecenijskih raskola u Sjevernoj Makedoniji, ali i u Crnoj Gori.

DANI: Otkad su to muslimani mitropolitu Amfilohiju braća?

JOVANOVIĆ: U preobraćenje Amfilohija o kojem govorite povjerovali bismo samo ako bi on otišao na stratište Srebrenice da se i tu ispovijedi, da zatraži sebi oprost za svoje zlo sjeme iz kojeg je, pored ostalog, nikla ideološka priprema genocida nad Bošnjacima. Istina je da je na nekoj od Amfilohijevih protestnih litija govorio imam koji je prethodno službovao u Trebinju i kojem je Amfilohije prije tri godine uručio izvjesnu donaciju. Ipak, Islamska zajednica Crne Gore nije se pridružila protestima; naprotiv, podržala je usvajanje Zakona o slobodi vjeroisposvijesti.

DANI: Islamska zajednica Crne Gore je potpisala i Temeljni ugovor sa državom Crnom Gorom. Zbog čega nije i SPC?

JOVANOVIĆ: Početkom 2010-ih SPC je to mogla da uradi. Uslov je bio da se registruju po tada postojećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica (iz 1977. godine), s obzirom na to da SPC ili njene eparhije u Crnoj Gori ni onda ni danas nijesu registrovane kao vjerske zajednice. Dakle, iz Vlade Crne Gore su im rekli – ok, može temeljni ugovor, ali prethodno se registrujte; ne možemo da sklapamo ugovor s nekim ko u pravnom sistemu Crne Gore ne postoji kao vjerska zajednica. Rimokatolička crkva i Islamska zajednica su se, kao što ste rekli, registrovale i sklopile temeljne ugovore. Šta je problem sa SPC-om? Upravo – registracija. Morala bi, kao prethodno i Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), da se, shodno tadašnjoj zakonskoj proceduri, registruje u odjeljenju bezjednosti MUP-a Crne Gore na Cetinju. Jeste nonsens, ali takvu proceduru predviđao je tada važeći zakon. SPC javno ismijava CPC, rugajući joj se da je “osnovana u policijskoj stanici”, propuštajući da kaže da je država Crna Gora prethodno godinama odbijala da postupi po zakonu i dozvoli regularnu registraciju CPC-a. Međutim, ukoliko je željela temeljni ugovor, i SPC je morala da se “osniva u policijskoj stanici”. To im je bilo ispod časti. Amfilohije je pisao ministru unutrašnih poslova, zahtijevao je da ga registruju od 4. vijeka (?!), što nijesu samo istoriografske nebuloze, nego i pokušaj da se registruje mimo zakonite procedure. Da se SPC tada uredno registrovala, sklopila bi temeljni ugovor, kojim bi danas mahali kao glavnim argumentom za osporavanje novoga Zakona.

DANI: Očekujete li da SPC potpiše temeljni ugovor?

JOVANOVIĆ: Iz Vlade Crne Gore javno su izrazili spremnost da se to promptno riješi. Međutim, nikakav temeljni ugovor ne može staviti van snage odredbe novousvojenog Zakona.

DANI: Zar upravo to nije cilj SPC-a – stavljanje van snage Zakona o slobodi vjeroispovijesti? Nedavno su započeli pregovori SPC-a i Vlade Crne Gore…

JOVANOVIĆ: Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen je 27. decembra 2019. i stupio je na snagu. Vlada je izvršna, a ne zakonodavna vlast. Ako Amfilohije želi da mijenja Zakon, dva su načina da to zaista pokuša: podnošenjem inicijative Ustavnom sudu ili da njegova opcija pobijedi na parlamentarnim izborima.

DANI: Kako biste ocijenili reakciju Srbije na crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti? Da li je i na koji način ovaj dokument pokazao da je, kada je riječ o srpskom velikodržavnom projektu i ambicijama prema susjednim državama, mala razlika između vlasti ili opozicije?

JOVANOVIĆ: SPC je de facto crkva Srbije, kako režimske, tako i najvećim dijelom opozicione. Sjedište SPC-a je u Beogradu, Ulica kralja Petra, br. 5. Osnivačke akte SPC iz 1920., 1929. i 1931. ozakonila je ondašnja vlast Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije, a sve ih je potpisao regent/kralj Aleksandar Karađorđević. Republika Srbija je sukcesor Kraljevine SHS/Jugoslavije. SPC je podložna različitim aspektima uticaja pravne, političke, finansijske, obavještajne i kadrovske prirode od strane države Srbije. Najnovija situacija oko Crne Gore je za neke ogolila, a neke podsjetila da je SPC instrument velikosrpske politike prema većini susjednih država.

DANI: Da li su, zarad “višeg interesa”, mitropolit Amfilohije i patrijarh Irinej uspjeli da za trenutak zakopaju ratne sjekire?

JOVANOVIĆ: SPC je, rekoh, de facto crkva Srbije. Laički rečeno, Amfilohije je njen funkcioner na radu u inostranstvu, on je pitomac, janjičar te organizacije koja ga je školovala i vaspitavala, od nje je dobio status i platu, ali ga može, iz bilo kojih razloga, smijeniti ili raščiniti. Sukob između Amfilohija i Irineja Gavrilovića i njegovog Sinoda u Beogradu zaista postoji, ali taj sukob nije povodom Crne Gore, nego oko pretpostavke o Vučićevoj izdaji Kosova. Ima tu mnogo povrijeđenih sujeta, novca i koječega. Član Sinoda SPC-a, episkop David Perović, protivnik Amfilohija, ljetos je napisao da su u njihovim redovima, citiram ga: kleptomani, jeretici, gejevi, masoni, pedofili, sodomisti, narkomani, alkoholičari, kamataši… Sve u svemu, slažem se sa Vama: sada su, zbog Crne Gore, makar za javnost, objavili međusobno primirje; no pitanje je dokle će taj mir potrajati.

MUDRA REČ

Rađa: Kad dobijete koronu, idite kod Cetinskog na 3-4 doze pozitive umesto u bolnicu

NA ZAGREBAČKOM Trgu bana Jelačića jučer se održao antikorona prosvjed koji su organizatori nazvali Festival slobode.

Published

on

By

Okupljeni su željeli poručiti da inzistiraju na zadržavanju ljudskih prava, sloboda, znanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja te da je zdravlje fenomen na psihičkoj, fizičkoj, emocionalnoj i mentalnoj, a ne samo na koronarazini.

Okupljene je zabavljao Tony Cetinski koji je puštao glazbu, a na prosvjed su došli i Velimir Bujanec i Zlatko Hasanbegović.

Proslavljeni hrvatski košarkaš Dino Rađa na svom Facebooku je dao komentar na jučerašnji događaj u Zagrebu.

”Apsolutno podržavan proteste jučer protiv maski i korone. Fala demokraciji pa svako ima pravo na svoje mišljenje i na svoje postupke. Samo kad neko od vas prisutnih jučer ili neko od vaših roditelja dobije teške simptome Covid19 onda isto tako ajte kod Cetinskog na 3-4 doze pozitive umisto u bolnicu na lijekove, kisik i respirator”, poručio je Rađa.

Podsjetimo, organizator, Inicijativa “Prava i slobode”, tvrdi da su se od trenutka pojave bolesti COVID-19 nametale presedanske mjere kojima su se građanima ograničila temeljna prava i slobode. Cilj im je založiti se za očuvanje tekovina demokratskog društva u kojemu se ne može tolerirati donošenje odluka na temeljima panike i propagande ili prepisivanja umjesto preispitivanja. 

Izvor: Index.hr

Continue Reading

MUDRA REČ

Srbiji su potrebni IT političari

Dosadni ste kao dijareja. Rečenica je koja bi mogla biti upućena svakom prosečnom političaru u Srbiji, a ni o medije se ne biste ogrešili.

Published

on

By

Ako bismo pokušali da jednom rečju označimo šta je to što održava Srpsku naprednu stranku na vlasti ta reč bila bi na engleskom ENGAGEMENT, što u prevodi na srpski znači ANGAŽOVANJE.

Posmatrajući socio-pshološki fenomen sigurnih glasova, partisjkih sastanaka i spiskova ljudi koje svako od aktivista (dobrovoljnih ili prislilnih) treba da izvede na glasanje, zaključujem da je ono što ih spaja i na neki način pokreće, da ne kažem loži, to što osećaju da pripadaju nekoj grupi u kojoj ih niko neće poniziti zato što su siromašni, neobrazovani, bez zuba ili šta god zbog čega bi se postideli u grupi elitista koji nemaju razumevanja prema ljudima koji umesto jel koriste jer, umesto espreso kažu ekspreso, ne znaju šta znači eklatantno, egzaktno, indisponiran, eklektički, indiferentan, volatilan i svi ostali izrazi koje su svi oni koji ih koriste učili iz čuvene Vujaklije i ponavljali ih u nedogled dok ih ne usvoje kao i reči stranog jezika.

Međutim, dok je neko pažljivo, svojom omiljenom hemijskom izvalčio ove lepe i prosvećene reči u svoju omiljenu beležnicu i podvlačio ih markerom u boji, ispisivao po stikerima i lepio po zidu, neko drugi je bio na operacijama i bolničkom lečenju, cepao drva za narednu zimu, sadio, kopao i brao kukuruz, radio po kafićima jer roditelj koji sadi, kopa i bere kukuruz nema novca da ga izdržava dok studira.

No, vratimo se na ingejdžment što bi rekli ovi sa stikerima i flomasterima ili na radnu akciju što bi rekli ovi što kopaju kukuruz.

Aktivisti SNS (primorani ili dobrovoljni) vremenom prestaju da se stide posla koji obavljaju jer imaju osećaj zajedništva. Isto kao što bi se opozicioni građanin osećao kao budala da sam sedne na plato ispred Skupštine, a oseća se moćno kada to radi u grupi, tako i ljudi koji nemaju para za more, a koji bi bar na dva sata da ne misle na svoj posao, decu, partnera i kako zaokružiti mesec s platom, a svima vratiti dug, ANGAŽOVANJEM u stranci osećaju neku vrstu društveno-korisnog rada. Dobijaju čak i nagradu za to, a to je produžetak ugovora o radu. Oni postaju porodica, zajednica koju ovi sa flomasterima i stikerima žele da isključe i osude, i zbog te spoznaje još se čvršće i predanije organizuju.

Stiker političari nemaju ideju kako da uključe ljude u „društveno koristan rad“. Kukanje, prenemaganje i ogovaranje brzo dosadi svakom kome je dovoljan Netflix da ne sluša tog poitičara duže od 2 minuta.

Svaka profesija zahteva inovacije. Zamislite fotografa koji kuka zbog digitalizacije. Fotograf se prilagođava. Kako bi se iko slikao da nema ovih čarobnih pozadina od kaveza do dvorca. Prilagođava se i prodavac pločica za kupatilo tako što na svom sajtu ima blogove o tome koliko su štetni buđavi peškiri i slično.

A šta radi srspki političar? Priča bajke, priče, basne o boljem životu koji samo što nije došao, a jedini uslov je da on postane vlast. A građanin se pita gde sam tu ja i šta je do mene. Stiker političar odgovara: tvoje je samo da zaokružiš. Neshvatajući da su odavno prošla vremena „uradi to tako jer ti ja tako kažem“. Dok političari ne pristupe građanima na inovativan i interaktivan način imaćemo realnost doba u kom su se ti isti političari zaglavili!

Ljupka Mihajlovska

Continue Reading

MUDRA REČ

Rezime izbora: „Ako vam je dobro onda ništa“ i šta će sad bojkotovati bojkotaši

Pobedio Vučić na izborima, ubedljivo. Niko se nije iznenadio. Da ne bude da ostrašćeno komentarišem evo sačekala sam 5 dana i mislim isto što i prvog dana posle izbora – „Ako vam je dobro onda ništa“. Da vam nije dobro pokušali biste nešto da promenite. Ovako su sada u skupštini samo SNS i ostali desničari, rusofili i neobrazovani konzervativni deo Srbije. Nema proevropske opcije, nema demokrtaske opcije, nema pristojnog sveta, umerenih političkih stavova, a moglo je da ih bude.

Published

on

By

Čuvena deviza jedne od najboljih radio emisija svih vremena „Peščanik“ odlično opisuje ono što se trenutno dešava.

Ovo „Ako vam je dobro onda ništa“ , nastalo još u vreme prethodnog diktatora Miloševića, imalo je svoju britku težinu u to vreme. Opominjalo je uspavane, apatične, uplašene, dezorjentisane, da je vreme da se trgnu ako hoće da spasu žive glave i dostojanstvo – svoje i svoje zemlje.

Danas ima potpuno drugačiju konotaciju.

Danas onima, koji su glasali za diktatora i njegovu bahatu, nesposobnu i neobrazovanu grupu zvanu SNS, govori da su oni ti koji su odlučili kako će se u ovoj zemlji živeti. Da to:

1. Što radi u javnom preduzeću, pa mora

2. Žena mu radi u javnom preduzeću, pa mora

3. Obećali su mu posao za sina, pa mora

4. Dobiće na konkursu za poljoprivrednu mehanizaciju traktor, pa mora

5. Boji se da će mu ukinuti socijalnu pomoć, pa mora

6. Dobiće asfalt u svojoj ulici, pa mora

7. Više voli Ruse nego Zapad, pa mora

8. Neda Kosovo, pa mora

9. Dobiće paket namirnica i hiljadu dinara, pa mora

10.  Primiće ga preko reda kod specijaliste na VMA, pa mora

11.  Izabraće ga za odbornika u selu sa platom od 100e, pa mora

12.  Srediće mu neko profesorsko mesto na fakultetu, pa mora

13.  Izbrisaće mu neke prekršajne i krivične prijavice, pa mora

nisu razlozi da se glasa za partiju koja urušava društveni i državni sistem i pretvara sve u nakaradnu autokratiju, koja vodi Srbiju u jako pogrešnom smeru i u propast.

Ne sporim da sigurno postoji veliki broj iskrenih obožavalaca lika i dela Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. To mi je kao demokratski vaspitanoj osobi sasvim prihvatljivo.

Svako ima svoje političke poglede na svet i uređenje društva i ako želiš da živiš u demokratski uređenoj državi, prihvataš takvo stanje stvari. 

Meni je ustvari veći problem ona druga grupa.

Tu drugu grupu čine „SNS – morači“ koje sam gore taksativno nabrojala. To su vam one ososbe koje znaju da Vučić i SNS nijsu dobra opcija za vladanje Srbijom, ali zbog svojih sitnih interesa i ćarova, kukavičluka ili usluga koje dobijaju, odlučuju da zažmure na tu činjenicu. Oni će u razgovoru sa vama uvek potvrditi neslaganje sa lošim potezima koje Vučić povlači, čak dodati ogorčeno neslaganje sa nekim od mnogobrojnih skaradnih afera njegovih ministara, ali će na kraju ipak odlučiti da glasaju za Vučića i SNS. Jer mu sada, baš trenutno, ne odgovara da glasa protiv, pa će sledeći put glasati za nekog drugog, a sad neka neko drugi glasa protiv SNS.

Sledeći članovi ovog skupa su bojkot-opozicionari. Oni jadni kada su videli da nema šanse da postignu ni blizu zadovoljavajući rezultat i osvoje vlast, umesto da su se rastrčali od sela do sela u Srbiji i objasnili ljudima zašto nas SNS vodi u propast, što je dug i mukotrpan posao, ali izvodljiv, ipak su se odlučili da se ne  igraju. Kao nabureno dete, kome se ne dopada što je najniže u ekipi, pa neće da igra basket, jer uz to najviši i najjači basketaš ima koš sa većim obručem, a kroz njegov jedva  prolazi lopta, odustali su od igre bez borbe. Predali se bez ijednog „ispaljenog metka“. Proglasili da će pobediti Vučića tako što će bojkotovati izbore i onda će mu, kao, na taj način narod pokazati da ga neće, pa će onda, kao, Evropa i svet da nateraju Vučića da im proširi obruč i obezbedi patike na štikle ili štule da lakše ubace loptu u koš.

Pa neće gospodo kao što vidite, a znali ste to i sami. U Alabaniji su 2017. prema podacima albanske Centralne izborne komisije, na izborima glasala 771.863 birača ili 21,6%, bez obzira na to, Evropa i svet priznali su izborne rezultate.

Da uslovi za izlazak na izbore nisu dobri videlo se iz aviona davnih dana, ali da još jednom ponovim opšte mesto: A kad su to bili dobri uslovi za izlazak opozicije na izbore?To što su partije okupljene u Savezu za Srbiju izabrale da ni ne pokušaju da se bore na izborima njihova je legitimna odluka, iako vrlo diskutabilna. Odlučili su se za scenario – mi ćemo bojkotovati bez ikakvog plana šta posle izbora, a posle će nam pomoći Evropa i svet. OK

Nije najveći greh što su se odlučili za ovu, po meni, kukavičku taktiku, koja odlično odgovara onima koje mrzi da oderu đonove obilazeći najudaljenija mesta naše zemje. Nije.Njihov greh, nefer i nedemokratski pristup je što su svu svoju “pljuvačku artiljeriju” i energiju usmerili da, koliko god mogu, diskredituju one koji su želeli da uđu u političku borbu sa nadmoćnijim SNS neprijateljem i ponude građanima Srbije političku opciju čije su okosnice: ulazak u Evropsku uniju, demokratski sistem, kvalitetna podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, decentralizacija umesto beogradizacije, pristojnost, odmerenost, iskorenjivanje korupcije, pristojan život…

To im se nije dopalo.Ustvari im se nije dopalo da dok oni mudro i polagano  (ne mož’ laganije) smišljaju višegodišnje planove “Kako osvojiti valast, a ne učestvovati na izborima” , neki ljudi sa pristojnim programom i osmišljenim planom dopru do građana, koje oni planiraju da zadrže za sebe, u stanju hibernacije, pa kad jednom, nekad daleko u budućnosti, dođe vreme, probude ih da glasaju za njih.

Tako se desilo da SzS, oni koji bi trebali da imaju prodemokratski program i traže pravedan pristup njihovoj političkoj opciji isto to ne dozvoljavaju političkim protivnicima. 

Satanizacija Ujedinjene demokratske Srbije i Vojvođanskog fronta, na čelu sa Ligom socijaldemokrata Vojvodine postao im je prioritetan zadatak u ovoj izbornoj kampanji. Nisu se preterano bavili svojim bojkotom, niti su nešto naročito mnogo vremena posvetili napadima na Srpsku naprednu stranku ili SPS, njihov epicentar interesovanja bio je UDS, kome su svakodnevno kačili etiketu saradnika Vučićevog režima.

Njima je bilo potpuno neshvatljivo da postoji neko ko ne podržava Vučića i njegovu nakaradnu politiku, a da nije uz njih.

Evo gospodo bojkotaši, ja sam lično imenom i prezimenom baš ta. 

Nisam za SNS, ali nisam ni za vas. I ima takvih u Vojvodini još, a bilo bi ih više i širom zemlje, da ste poštovali pristojnost i demokratske principe u političkoj borbi, na koju se toliko pozivate. Ali dobro, to je pokazatelj vaše političke kulture i onoga što nas čeka, ako se ikada domognete vlasti. Saučesnici ste u rezultatu sadašnjeg sastava parlamenta u kome nema ni demokratske, ni proevropske opcije i to traba da vam je jasno. Ako vas zbog toga nije sramota, opet je to pokazatelj vašeg sistema vrednosti.

Šta ste isplanirali da radite sada posle izbora i kako je to po vama bojkot uspeo ima vremena da se vidi, mada za sada ne vidimo ništa i po svemu sudeći tako će ostati do narednih izbora 2024.  Ko preživi pričaće. A ne znam šta ste planirali ako vam se ni tada uslovi za izlazak za izbore ne budu dopali, nastavak bojkota do 2050. i doživotni mandat Aleksandra Vučića. Pa ko je onda Vučićeva opozicija? Izgleda da ste ipak vi.

Continue Reading

MUDRA REČ

Politička tržišna ekonomija

Politička scena jednog društva je tržište političkih ideja, a političke stranke su organizacije za proizvodnju i plasman tih ideja.

Published

on

By

Proizvodni proces traje godinama, uz velike fiksne troškove, oskudnost svih resursa, naročito ljudskih, koji ima ograničen volontarizam i entuzijazam, a česta i laka razočarenja.

Kupci od vas očekuju da sve to sami rešavate i finansirate, jer oni su tu samo da ih zadivite, uz pravo da vas bezgranično kritikuju. Kao da se vaš proizvod samo vas tiče, a njima ne treba i ne koristi. No, mušterija je uvek u pravu i za nezadovoljnog kupca krivac je proizvođač.

Scena je demokratska ako važi fer konkurencija. U Srbiji fer konkurencija ne postoji ni na jednom tržištu. Na svakom postoji makar neki vid duboko ukorenjene korupcije koja ga prožima i kvari. Dovoljno je poći od pijace, ne mora se ići čak do npr. tržišta maloprodaje naftnih derivata. Ali, to nije razlog za napuštanje ili bojkotovanje tržišta, već za prilagođavanje i borbu.

Plasman političkih ideja proizvedenih u strankama vrši se na dan izbora, kada se one upakovane u predizborne programe, promociju i obećanja razmenjuju sa biračima za glas.

U politici se transakcija sa “klijentima”, dakle glasačima, dešava jednom u nekoliko godina i tada stranka valorizuje svoj višegodišnji rad na negovanju odnosa sa tim “klijentima” koji glasom “plaćaju” političke ideje proizvedene u tim strankama. Najčešće nemate priliku za popravni, ili ona dođe tek nakon par godina.

Tu je negde i odgovor zašto se u Srbiji lako glasovi kupuju. Nema dobrih ideja. Nema vere glasača u loše ideje. Kupovina glasova je kao subvencija investitorima, kao beskrajni popusti da bi se preduzeća ratosiljala zaliha loših proizvoda. Pa, ako baš insistirate ili primoravate da se “kupi”, dajte barem neki gotovinski bonus, neku robu (kao Šojić, kada uz kafu uvaljuje i ventilatore, jer mora “samo vezano” da se trguje), ili neku klijentelističku pogodnost lično ili za familiju.

Izborna lista Ujedinjena demokratska Srbija nudi samo ono što ima. Proizvod je iz uvoza, napravljen u nekoliko evropskih centara, pokazao se dobro na zahtevnim evropskim tržištima. Organizacija koja će raditi postizborno održavanje, brigu o klijentima i dalji razvoj proizvoda, polako se nazire. Proizvod se nudi bez kupovine glasova kešom, robom ili pogodnošću.

Ko poštuje evropske kvalitete, proizvod je za njega.

To je #DobraVest. A još bolja vest će biti ako posle 21.6 dobijemo dovoljan tržišni udeo koji će omogućiti dalji razvoj proizvoda, osvajanje većeg tržišnog udela i stabilan plasman još mnogo godina, po celoj Srbiji.

Continue Reading

MUDRA REČ

Srbija već dugo lažima truje odnose sa Crnom Gorom

Ne pravi Podgorica problem Beogradu i ne može da ga pravi iz razloga što je Crna Gora istorijski i na svaki drugi način vjerovatno po svemu najbliža Srbiji. Problem se pravi u svijesti: Srbija ne može da se pomiri sa propasti velikosrpske ideje i ne može da se pomiri sa tim da Crna Gora, djelovi BiH, Kosovo i još neki djelovi Balkana nijesu u sastavu velike Srbije, tj. Srbije kako oni to vole da nazivaju. Nijesu to nikakve srpske zemlje nego su sada nezavisne države sa kojima se mora uspostaviti partnerski odnos – kaže Čanak.

Published

on

By

U Srbiji je na djelu iskrivljena politizacija realnosti. Ja sam predsjednik Odbora za evropske integracije Narodne skupštine Republike Srbije i mi sa velikim interesovanjem, pa čak bih rekao i malo zavisti, gledamo na uspjehe Crne Gore u približavanju evropskim standardima – pitajući se zašto mi ne možemo da idemo tom brzinom. To je razmišljanje onih koji su iskreni zagovornici evropske ideje. Oni koji su zagovornici ideje da je Crna Gora samo još jedna “odmetnuta srpska zemlja” njima je naravno evropski put Crne Gore potpuno neprihvatljiv – kaže Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata u intervjuu Pobjedi i ocjenjuje da je zabrana slijetanja aviona Montenegro erlajnsa pokušaj dodvoravanja dominantnoj velikosrpskoj svijesti da je sve što se uradi u Crnoj Gori usmjereno protiv Srbije.

Predstavnici vlasti u Srbiji tvrde da smo prvi u regionu u svim oblastima, međutim, iz njihovih izjava čuje se da je Crna Gora njihov najveći problem. Zašto mala država zadaje toliko problema Srbiji?

Ne pravi Crna Gora problem Srbiji i ne može da ga pravi iz razloga što je Crna Gora istorijski i na svaki drugi način vjerovatno po svemu najbliža Srbiji. Problem se pravi u svijesti: Srbija ne može da se pomiri sa propasti velikosrpske ideje i ne može da se pomiri sa tim da Crna Gora, djelovi BiH, Kosovo i još neki djelovi Balkana nijesu u sastavu velike Srbije, tj. Srbije kako oni to vole da nazivaju. Nijesu to nikakve srpske zemlje nego su sada nezavisne države sa kojima se mora uspostaviti partnerski odnos – kao što se u dobrosusjedskim odnosima i radi ako hoćete normalan život.

Dakle, ne bih to vezivao za Srbiju kao Srbiju nego za jednu propalu ideologiju koja je sebe nametnula kao mejnstrim srpskog patriotizma: otprilike ko nije za veliku Srbiju taj nije Srbin. To je pogreška u premisi zbog koje već decenijama Srbija ne može da se izvuče iz tog začaranog kruga, sa jedne strane bavljenja drugima kao krivima za sve što joj se događa, a sa druge strane bavljenjem sobom na pogrešan način.

Napadi na Crnu Goru traju još od referenduma maja 2006. godine, pojačali su se oktobra 2008. godine kada je Crna Gora priznala nezavisnost Kosova. Svakodnevno se plasiraju vijesti da je crnogorski režim kriminalan, da im je predsjednik lopov, da izmišlja naciju, da izmišlja crkvu…. Što Srbija dobija tim napadima i zabranama – avioni Monenegro erlajnsa ne slijeću u Beograd?

U pitanju su zamjene teza. Nije poenta nikakve antisrpske kampanje u Crnoj Gori, nego je u pitanju higijenska i zdravstvena mjera koju je izazvala pandemija korona virusa i to je sve. Uspostava reciprociteta je pokušaj dodvoravanja dominantnoj velikosrpskoj svijesti da sve što se uradi na tu temu od strane Crne Gore je usmjereno protv Srbije. To nije tačno.

Sa druge strane optužbe da etnički Srbi nijesu dovoljno zastupljeni u izvršnoj vlasti i državnim organima Crne Gore stalno se prepisuje nekakvoj segregaciji, a zaboravlja se da tu postoji i dobar dio odbijanja da se učestvuje u toj vlasti od strane onih koji sebe predstavljaju za predstavnike Srba u Crnoj Gori.

Dakle, to je jedna iskrivljena politizacija realnosti. Ja sam predsjednik Odbora za evropske integracije Narodne skupštine Republike Srbije i mi sa velikim interesovanjem, pa čak bih rekao i malo zavisti, gledamo na uspjehe Crne Gore u približavanju evropskim standardima – pitajući se zašto mi ne možemo da idemo tom brzinom. To je razmišljanje onih koji su iskreni zagovornici evropske ideje. Oni koji su zagovornici ideje da je Crna Gora samo još jedna “odmetnuta srpska zemlja” njima je naravno evropski put Crne Gore potpuno neprihvatljiv.

Ko iza svega toga stoji potpuno će biti jasno ako spomenem izjavu ministra inostranih poslova Ruske federacije Sergeja Lavrova koji je rekao da Crna Gora vodi izdajničku politiku prema Rusiji – kako može jedna suverena zemlja da vodi izdajničku politiku prema drugoj zemlji. Potpuno je jasno, ponovo ću citirati ruske zvaničnike, da je Balkan za njih njihovo zadnje dvorište u kome oni misle da imaju neka veća prava od samih ljudi koji žive na Balkanu. To je stvar sa kojom se niko pri zdravoj pameti ne može složiti.

U brutalnoj propagandi koju plasira SNS svi Srbi u regionu su žrtve država u kojima žive. Može li Srbija svoju brigu za njih iskazati na normalan način bez stalnog podsjećanja na zločine u kojima su samo Srbi žrtve? 

Vaše pitanje je donekle tačno jer u sebi nosi određene zaključke koji prenebregavaju činjenicu da je ovog trenutka Srbija u izbornoj kampanji. Ciljajući na što širu podršku Srpska napredna stranka (SNS) koristi se temama, (i ne samo SNS), za koje misle da će pridobiti veliki broj onih koji su zaista osjetili strahote progona iz Hrvatske, sa Kosova.

Međutim, to je samo jedan dio istine, a pola istine je cijela laž – kako kaže poslovica. Parcijalnim posmatranjem svega toga od djelova istine stvaraju se laži koje se predstavljaju kao cijela istina, a onda se od toga truju odnosi na dugi rok. Sa tim se mora prekinuti i ja se nadam da će izbori, koji će biti za par nedjelja, uspjeti da unekoliko spuste tu zapaljivu retoriku i da se poslije toga pristupi racionalnom rješavanju eventualnih problema koji postoje.

Zašto se u Srbiji slave osuđeni ratni zločinci, njihova mišljenja su postala veoma važna, gostuju po televizijama, oni pozivaju da se oslobode ubice Zorana Đinđića? Namjerno se stvara haotična atmosfera u kojoj su svi neprijatelji ko ne podržava režim. Kuda nas to vodi bez obzira što je predizborna kampanja? 

To je posljedica jednostavne činjenice da nije bilo lustracije poslije izbora 24. septembra 2000. godine i odbrane izbornih rezultata 5. oktobra. Tada se moralo pristupiti zabrani stranaka: Socijalističke partije Srbije (SPS), Srpske radikalne stranke (SRS), Jugoslovenske levice (JUL) i Stranke srpskog jedinstva (SSJ). Njihovim rukovodstvima je trebalo zabraniti dalje bavljenje politikom i krenuti iznova – jer bez suočavanja sa onim što se zaista dogodilo 90-ih godina nemoguće je stvoriti logičnu i normalnu sliku onoga što se događa i što treba da se događa krajem prve četvrtine 21. vijeka.

To je jedna šteta i pogrešna politika koja nažalost nije rezervisana samo za Srbiju. Taj uzlet tog romantičnog nacionalizma koji uvijek ima usta puna rodoljubivih pjesama ali su mu zato ruke “krvave do lakata” – ima primjera zemalja koje su već u EU, a od takvog narativa ne odustaju. O ostalima da i ne govorim. Klizanje u totalitarizam početkom 21. vijeka je planetarno zastrašujuća pojava i toga moramo biti svjesni.

Srbija je stala uz SPC bez realnog sagledavanja mjesta crkve u društvu, preko crkve se priželjkuju neredi u Crnoj Gori i ostvaruje veza sa Rusijom. Da li SPC koristi političare ili je obrnuto? Dokle će SPC biti iznad zakona?

Dokle će biti iznad zakona SPC, ja postavljam stalno to pitanje: zato što su mantija i navijački šal postali panciri pred zakonom u ovoj zemlji?

To je ono što je nedopustivo, međutim, korijeni svega toga su mnogo dublji. Srbija je formalno sekularna država, a suštinski se stalno na mala vrata uvodi crkva u sve državne organe – to neće na dobro izaći jer će u jednom trenutku izazvati gnijev prema crkvi jer crkva ovoga trenutka više djeluje na tome da dijeli ljude nego da ih spaja.

Neću da ulazim u crkvene stvari, ali ako je aktima Vlade kralja Aleksandara Prvog formirana Ujedinjena SPC u čiji sastav su ušle određene Mitropolije koje su do tada bile pod ingerencijama carigradskog patrijarha kao i autokefalne crnogorska i karlovačka pravoslavna crkva sasvim je jasno da promjenom državnih odnosa, tj nestankom države u kojoj je to trebalo ujediniti da se stanje stvari vrati u realitet današnjih državnih odnosa.

Logično reuspostavljanje CPC

– Ako je prestankom crnogorske državnosti nestala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva onda je logično da se reuspostavljanjem državnosti reuspostavi autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva po jednostavnom principu, jer je u pravoslavlju praksa da u jednoj državi može biti jedna pravoslavna crkva. Drugim riječima insistiranje na nemogućnosti ponovnog organizovanja CPC je insitiranje na tome da Crna Gora nije suverena država i da je jednostavno to u ovom trenutku odmetnuta srpska zemlja koja će se kad-tad vratiti pod okrilje matice – objašnjava Čanak.

Tolerišemo i nastupe ratnih zločinaca

– Tolerisanje nastupa ljudi koji su bili osuđeni za ratne zločine na medijima pod izgovorom – oni su svoje odslužili i sad su slobodni građani – bilo bi tačno kada bi se odnosilo na sve. Ali ima zločina poslije kojih jednostavno i kada se odsluži kazna ostaju određene posljedice: ne možete dobiti posao u državnoj službi ako ste krivično osuđivani. Kako bi bilo da je neko ko je odslužio kaznu za pedofiliju konkurisao u dječiju ustanovu za vaspitača? To su stvari koje su nespojive, a tako mora biti i nespojivo angažovanje na javnim poslovima i javno nastupanje lica koja su osuđivana za ratne zločine. To, nažalost, nigdje nije urađeno – kaže Čanak.

Violeta Cvejić (pobjeda.me)

Continue Reading

MUDRA REČ

Žigmanov (VF) : Kad osuđeni zločinci marširaju

Published

on

By

Predsednik DSHV-a i jedan od lidera Vojvođanskog fronta Tomislav Žigmanov, osvrnuvši se na poseti lidera radikala Vojislava Šešelja Somboru, napisao je na svom tviter profilu: “Svi su spomenuti! I Bunjevci i Šokci! Dobro je da je Hrvate izuzeo… Tako to bude kad osuđeni ratni zločinci marširaju pred izbore…”

Predsednik SRS Vojislav Šešelj osuđen je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine zbog progona i deportacije Hrvata u Sremu. 

Continue Reading

Trending