Connect with us

MUDRA REČ

Iz mentalnog karantina u sanitarni i – nazad

Hoćemo li izlaskom iz sanitarnih karantina, napustiti i naša nova-stara mentalno-ideološka zatočeništva i zablude, izliječiti naše generacijske pandemije? Izaći iz naših alternativnih “istina”, paralelnih stvarnosti i simulakruma? Hoćemo li se boriti za novo socijalističko i građansko društvo demosa, a ne etnosa?

Published

on

Hoćemo li izlaskom iz sanitarnih karantina, napustiti i naša nova-stara mentalno-ideološka zatočeništva i zablude, izliječiti naše generacijske pandemije? Izaći iz naših alternativnih “istina”, paralelnih stvarnosti i simulakruma? Hoćemo li se boriti za novo socijalističko i građansko društvo demosa, a ne etnosa?

Vjerujem da svijet, posebno Evropa neće biti ista poslije ove pandemije i recesije koja uslijedi. Šta li čeka nas kao periferiju Evrope?

Da li pribjeći tvrdoj autoritarnijoj reakciji, policijskim časovima, zabranama kretanja ili pribjeći liberalnijem modelu koji brže vodi ka imunitetu krda? Koliko su mjere štednje u proteklim decenijama ostavile zdravstvo, države i društva potkapacitiranim da reaguju brže, organiziranije i smanje broj mrtvih i zaraženih. Čuju se kritike i o netransparentnosti režima u Kini koji je mjesec dana potiskivao doktore zviždače i informacije o opasnosti virusa, da bi tek polovinom januara reagovao. Čuju se i kritike na račun zakašnjele reakcije zapadnih zemalja kojima su kineske mjere zaista kupile dosta vremena da detektuju i preveniraju pandemiju.

Da li ekonomija slobodnog tržišta može odgovoriti na ovakve i slične globalne izazove? Da li je ovo kraj privatizacijama i dejstvu tržišnih zakonitosti u zdravstvu i farmaciji? Da li će odgovor na slabosti neoliberalne ekonomije i privatizovanog i mikrofragmentiranog društva biti nacionalizacija ključnih javnih resursa, privrede i infrastrukture? Ako hoće, ko će uvoditi socijalizam u zapadne demokratije i kako – ultrakonzervativci, desničari, superbogataši? Da li nam predstoje eksperimenti sa državnim kapitalizmom? Gdje je tu društvo? Da li ćemo morati predložiti nove načine redistribucije društvenog bogatstva i materijalne osnove društvene kohezije? O klimi i životnoj sredini da i ne govorim?

LOGIKA KRDA

Zapadna društva reaguju ambivalentno. S jedne strane imamo solipsizam, neempatiju i negiranje opasnosti pandemije, koju prati mantra da je ovo malo jači grip koji je „samo“ opasan za starije i rizične grupe i da će najveći problemi biti recesija, gubici poslova i dosadašnjeg konzumerističkog komfora. Logika krda u kojem najjači opstaju a ostalima kako bude!

Ovaj cinizam ne umanjuje horor apokaliptičnih scena iz italijanskih i drugih evropskih bolnica, izolatorija i mrtvačnica. Kao što horor leševa izbjeglica i migranata na obalama evropske tvrđave nije umanjen činjenicom da to nisu “evropljani” i mantrom “kud su krenuli”. S druge strane, dešava se neka nova društvenost, solidarnost i komunitarnost koju izaziva strah, empatija sa najugroženijim, potreba za društvenom samodisciplinom i upućenost ljudi jedne na druge.

Zapadni političari određuju krizu kao najveću od Drugog svjetskog rata, drugi je porede sa velikim finansijskim slomom 2008. godine, pozivaju na zajedništvo i društvenu solidarnost. Naša postjugoslovenska društva, naročito Bosnu, pandemija je vratila u nemila doba rata i razaranja, doba opsada, izbjeglištva i borbe za opstanak, koju je izazvalo jedan drugi, jednako smrtonosan virus – velikodržavni kleronacionalizam.

Pandemija kod nas kao i u Evropi, djeluje kao ogledalo u kojima se zrcale naša društva – sve ono što ona jesu i što ona nisu. Razotkrivaju se slabosti i tragične zablude deregulacije, privatizacije, korupcije i pljačke koje su osakatile najbitnije javne funkcije i resurse, posebno zdravstvo, farmaciju, civilnu zaštitu, robne rezerve.

OTKRIVANJE ZABLUDA

Razotkrivaju se također sve zablude i manijakalnosti ultrakonzervativizma, kleronacionalizma i neofašizma koji su se u Evropi institucionalizirali, a kod nas okamenili. Tražili su nacije krvi i tla i države tvrdih granica i evo dobili su.

Kako sada čitati izjavu Margaret Thatcher od prije skoro četiri decenije: “There is no such THING like society!” i “There is NO alternative!”? Ovo su najjače opsjene koju su nam prodali žreci neoliberalizma, podivljalog konzumerizma i reakcionarne postmoderne. Bilo bi interesantno da je dotična baronesa živa, i da joj sada u poodmakloj starosti od 94. godine, život visi o koncu solidarnosti, požrtvovanih medicinara i volontera, prenapregnutog javnog zdravstva, socijalno osvješćenih građana, društva koje je ipak u nekom svom dijelu samosvjesno da postoji.

Korona virus je i kod nas i u Evropi jedan veliki socijalni i ekonomski ekvilajzer, pred kojim smo svi, prije ili kasnije, isto ranjivi bez obzira na naciju, vjeru, boju kože, status ili debljinu novčanika. Da li i nama i Evropi može pomoći nova društvenost, revitalizacija socijalne države i nove politike nacionalizacije i vraćanja društvu javnih funkcija i resursa koje su tako olako davane u ruke raznoraznih spekulatora tuđim novcem i tuđim dušama?

Sada ipak vidimo da postoji „stvar“ koja se zove društvo i da alternativna mora da postoji, a da to nije alt-right. Zamislite grafit: “Društvo ne postoji! U potpisu Megi Tačer!” – a u nastavku “Megi Tačer ne postoji! U potpisu Društvo!”

Neoliberalizam i ultrakonzervatizam, to lice i naličje istog novčića, su čovječanstvu zanijekali pravo na društvo, na alternativu i utopijsko promišljanje, ali su zato stvorili na bezbroj “alternativnih stvarnosti”, “distopijskih imaginacija” i Bodrijarovih “simulakruma” u kojima začaurene čuče raznorazne “socijalne grupe” međusobno politički konfliktirane i polarizirane, vještački i do krajnjih granica.

Društvo kao cjelina tako ostaje nevidljivo i nebitno.

ALTERNATIVNA ISTINA

Danas svako može da živi u svom izolovanom parčetu alternativne stvarnosti i da duboko vjeruje da je zemlja ravna ploča, da vakcinacija izaziva autizam, da svako ima jednako šansu da se obrazuje, obogati ili (p)ostane srednja klasa, da je korona virus najsmešniji virus na svetu, da čovjek nikada nije sletio na Mjesec, da je Republika Srpska bolji dio Bosne, da su Crnogorci Srbi ili da je srpska zemlja svaka ona na kojoj su “srpska groblja” ili “srpske svetinje”, itd.

Postmoderni kleronacionalizam i stvaranje alternativnih realnosti su dva neraskidiva narativa kojim se razara stvarni društveni supstrat, zatomljuje svaka lijeva ideja i zamjenjuje novom hiperrealnošću, u kojoj se svakom građaninu prodaje jedan te isti individualni san: onaj o uspješnosti.

Ništa bolje ne prezentuje simbiozu fenomena alternativne istine i kleronacionalizma od čuvene izreke srbijanskog književnika Brane Crnčevića, parafraziram – Između istine i Srbije biram ovo drugo! Kako bi ta hiperrealnost danas zvučala – možda: između pandemije i “onih drugih”, biram pandemiju jer imam lavovske gene?

Na udaru su i humanističke i emancipatorne tekovine klasičnog liberalizma, onog koji je ograničio slobodu jedne, slobodom druge osobe i tako individualnost podredio djelovanju društva kao cjeline. Liberalizam je počeo sa tezom o društvenom ugovoru, da bi klasa superbogataša iz jednačine izbacila “društvo”.

Neoliberalizam je nasuprot tome ozakonio princip “slobodan si koliko si bogat” i “tvoja sloboda je ograničena samo slobodom onog bogatijeg od tebe”. Tako je iz javnog prostora izbačen princip poželjnosti socijalne empatije, a uveden princip gladi za socijalnom patologijom i patološkim cinizmom. Zar tome ne svjedočimo skoro svakodnevno?

Postjugoslovenska društva nisu daleko ni od ovih tendencija, kao ni od korona virusa. Skoro trideset godina poslije razaranja naših socijalističkih društava, poslije nedovršenih modernizacija, poslije rata za veliku Srbiju i genocida, poslije privatizacije i pljačke javnog dobra, ono što je ostalo od tih društava tavori svako u svom mentalno-ideološkom karantinu, svako u svojoj alternativnoj realnosti.

Slijepo da uvidi koliko smo isti i upućeni jedni na druge.

Šta će biti sada sa tim društvima kada takvi uđu u svoje sanitarne karantine, nove izolatorije? Hoće li izaći isti, gori ili bolji? Hoćemo li i dalje ostati ideološki zatucani i neprosvećeni, nesolidarni, neempatični, uglavnom zaštićeni od dejstva virusa modernizma, naučne i objektivne istine, od virusa naučnog i tehnološkog progresa, od virusa pravične i humane (a ne ograničene i za privilegovane rezervisane) demokratije i liberalizma, ne-daj-bože socijalizma. Ili ćemo početi graditi “novo društvo”?

SKRAJNUTA ETIKA

Iz ovih naših karantin-društava izgnali smo samo pozitivno nasljeđe komunističke revolucije i socijalizma, etiku emancipacije i jednakosti, etiku bratstva i jedinstva. Onu etiku bratstva i jedinstva koja je izvlačila najbolje iz naših interkonfesionalnih tradicija. Etiku koja je izrasla na ogoljenoj istini da su naši iskonstruisani ekonomsko-politički animoziteti samo u našim unutar-južnoslovenskim odnosima od 1912. do 1945. godine, doveli do miliona mrtvih i prognanih. Etiku koja je prvi put u istoriji naših patuljastih naroda počela masovno da djeluje mimo i preko uskih etno-vjerskih uzusa i granica, i da tada izgrađuje novo društvo.

Kad smo etiku bratstva i jedinstva u naletu “crkveno-nacionalističke kontrarevolucije” odbacili, mantijaši su ponovo zaguslali, radnici su postali ratnici za “boga i naciju” – epilog znamo.

U Bosni 1992. godine, prva na udaru pansrpskog kleronacionalizma je upravo bila etika bratstva i jedinstva. Na meti su bili prvo tzv. “mješoviti brakovi” i njihova djeca i porodice, a zatim mješoviti haustori, čaršije itd. Osuđeni ratni zločinac Brđanin izjaviće u ljeto 1992. da porodice mješovitih brakova ne trebaju ove jeseni kiseliti kupus, jer ga neće stići pojesti. Pseudointelektualna perjanica SDS-ovog etničkog čišćenja Banje Luke od nesrba Gugo Lazarevića izjaviće u ljeto 1992. da se djeca iz mješovitih brakova moraju opredijeliti za jednu ili drugu stranu. Karadžić u proljeće 1992. nekoliko puta javno poziva Srbe da napuste svoje rodne gradove i sela gdje SDS ne drži vlast i da dođu u njegovu novu hiperrealnost. Direktiva: razdvoji, okreni jedne protiv drugih i uništi, a nakon toga privatizuj. Rezultat – samo u Banjoj Luci gdje puška nije opalila, ubijeno ili nestalo je više od 250 civila i prognano je više od 65.000 po nekim studijama oko 75.000 Banjalučana (Tabeau, Ewa i drugi), nesrba i porodica tzv. „mješovitih brakova“! Više od sto hiljada života samo u Bosni!

E, sada: koliko korona virus treba, gluvo bilo, da usmrti ljudi u Bosni ili bivšoj Jugi, da bi ga se smatralo opasnijim od svih naših, a posebno pansrpskog kleronacionalizma?

U tim našim karantin-društvima, umjesto etike bratstva i jedinstva, neofašistički žreci, poput Ćosića, Miloševića, Tuđmana i drugih, svak sa svojim podobnim mantijašima, su nam propagirali i provodili “humana preseljenja”, “razdvajanja i segregaciju naroda”, “etnički čiste teritorije”. Niko nije išao ubijati i klati za npr. “srpsko društvo” već “za krst časni i slobodu zlatnu”, šta god to da znači!

JEDNAKOST U VIRUSU

Jesmo li išta naučili? Hoćemo li išta naučiti? Hoće li ova pandemija i sanitarni karantin, pored zaista teških i neizvjesnih posljedica, donijeti i nove socijalističke, humanističke i demitoligizirajuće tendencije i kod nas i u Evropi?

Pred virusom (kao što bi trebali biti i pred zakonom) smo svi isti i jednaki. Društvo se opire monopolima na naciju, boga, rasu i dušu! Ali i monopolima na moć i privilegije bez obzira iz čega izviru.

Korona će bar neke, bar na neko vrijeme, izliječiti od nacionalizma i rasizma, možda i od neoliberalnih zabluda i antisocijalističkih sentimenata. Možda će nam “otkriti” da se možemo dijeliti samo na loše i dobre ljude, egoistične i solidarne, siromašne i bogate, na socijalno osviješćene i empatične i one koji to nisu, na hiperdobitnike tranzicije i privatizacije i one koji to nisu, ali i na političke fanatike i ludake i one koji to nisu.

Pandemija bi mogla, bar nakratko osvijestiti nam činjenicu da naša postjugoslovenska društva pripadaju sui generis jednoj policentričnoj, ekonomski i istorijski isprepletenoj kulturi, koja nužno transcendentira sve zasebne vjerske tradicije, etno-nacionalne konstrukte, sva istorijska razgraničenja. Ne trebamo težiti ni “jednoj državi”, ni “jednom društvu”, ni “Jugoslaviji”, ni “srboslaviji”, ni velikoj ovoj ili onoj, da bi to osvjestili i počeli živjeti s tim!

Da li nam ova pandemija može upaliti vatru i viziju naše nove društvenosti, nove solidarnosti i saradnje u jednom postjugoslovenskom prostoru. Ili ćemo ostati zaglavljeni u konfabulacijama o “lavovskim genima” i simbolima “Papa Štrumpfa” sa četničkom kokardom, i ko zna kakvim?

Korona je pokazala da pomoć izdaleka dolazi prekasno i premalo, bez obzira na to da li sa zapada ili istoka. Zar na ubilački impuls virusa, društveni impuls ne bi trebao biti saradnja, solidarnost i uzajamna pomoć preko vjerskih, etničkih ili državnih granica? Ili će palanački kleronacionalizam, kao poslije poplava u Bosni 2014. godine opet odnijeti pobjedu?

Kleronacionalizam je nova-stara ideologija za sakrivanje ogromnog jaza između bogatih i siromašnih, za razaranje društva, za nove oblike post-modernog političkog ropstva. A “četnizirani Papa Štrumpf” je simbol novih robovlasnika i nedovršenih modernizacija. Borba za vjeru ili monoetničku državu, u raznim kultur-političkim, crkveno-političkim i drugim formama, nije borba za slobodu, jednakost i progres. Nije ni zamjena za tu borbu. To je borba za sopstveno intelektualno razoružavanje i de-emancipaciju.

Hoćemo li izlaskom iz sanitarnih karantina, napustiti i naša nova-stara mentalno-ideološka zatočeništva i zablude, izliječiti naše generacijske pandemije? Izaći iz naših alternativnih “istina”, paralelnih stvarnosti i simulakruma? Hoćemo li se boriti za novo socijalističko i građansko društvo demosa, a ne etnosa?

Srđan Šušnica

MUDRA REČ

Rađa: Kad dobijete koronu, idite kod Cetinskog na 3-4 doze pozitive umesto u bolnicu

NA ZAGREBAČKOM Trgu bana Jelačića jučer se održao antikorona prosvjed koji su organizatori nazvali Festival slobode.

Published

on

By

Okupljeni su željeli poručiti da inzistiraju na zadržavanju ljudskih prava, sloboda, znanja, solidarnosti i međusobnog uvažavanja te da je zdravlje fenomen na psihičkoj, fizičkoj, emocionalnoj i mentalnoj, a ne samo na koronarazini.

Okupljene je zabavljao Tony Cetinski koji je puštao glazbu, a na prosvjed su došli i Velimir Bujanec i Zlatko Hasanbegović.

Proslavljeni hrvatski košarkaš Dino Rađa na svom Facebooku je dao komentar na jučerašnji događaj u Zagrebu.

”Apsolutno podržavan proteste jučer protiv maski i korone. Fala demokraciji pa svako ima pravo na svoje mišljenje i na svoje postupke. Samo kad neko od vas prisutnih jučer ili neko od vaših roditelja dobije teške simptome Covid19 onda isto tako ajte kod Cetinskog na 3-4 doze pozitive umisto u bolnicu na lijekove, kisik i respirator”, poručio je Rađa.

Podsjetimo, organizator, Inicijativa “Prava i slobode”, tvrdi da su se od trenutka pojave bolesti COVID-19 nametale presedanske mjere kojima su se građanima ograničila temeljna prava i slobode. Cilj im je založiti se za očuvanje tekovina demokratskog društva u kojemu se ne može tolerirati donošenje odluka na temeljima panike i propagande ili prepisivanja umjesto preispitivanja. 

Izvor: Index.hr

Continue Reading

MUDRA REČ

Srbiji su potrebni IT političari

Dosadni ste kao dijareja. Rečenica je koja bi mogla biti upućena svakom prosečnom političaru u Srbiji, a ni o medije se ne biste ogrešili.

Published

on

By

Ako bismo pokušali da jednom rečju označimo šta je to što održava Srpsku naprednu stranku na vlasti ta reč bila bi na engleskom ENGAGEMENT, što u prevodi na srpski znači ANGAŽOVANJE.

Posmatrajući socio-pshološki fenomen sigurnih glasova, partisjkih sastanaka i spiskova ljudi koje svako od aktivista (dobrovoljnih ili prislilnih) treba da izvede na glasanje, zaključujem da je ono što ih spaja i na neki način pokreće, da ne kažem loži, to što osećaju da pripadaju nekoj grupi u kojoj ih niko neće poniziti zato što su siromašni, neobrazovani, bez zuba ili šta god zbog čega bi se postideli u grupi elitista koji nemaju razumevanja prema ljudima koji umesto jel koriste jer, umesto espreso kažu ekspreso, ne znaju šta znači eklatantno, egzaktno, indisponiran, eklektički, indiferentan, volatilan i svi ostali izrazi koje su svi oni koji ih koriste učili iz čuvene Vujaklije i ponavljali ih u nedogled dok ih ne usvoje kao i reči stranog jezika.

Međutim, dok je neko pažljivo, svojom omiljenom hemijskom izvalčio ove lepe i prosvećene reči u svoju omiljenu beležnicu i podvlačio ih markerom u boji, ispisivao po stikerima i lepio po zidu, neko drugi je bio na operacijama i bolničkom lečenju, cepao drva za narednu zimu, sadio, kopao i brao kukuruz, radio po kafićima jer roditelj koji sadi, kopa i bere kukuruz nema novca da ga izdržava dok studira.

No, vratimo se na ingejdžment što bi rekli ovi sa stikerima i flomasterima ili na radnu akciju što bi rekli ovi što kopaju kukuruz.

Aktivisti SNS (primorani ili dobrovoljni) vremenom prestaju da se stide posla koji obavljaju jer imaju osećaj zajedništva. Isto kao što bi se opozicioni građanin osećao kao budala da sam sedne na plato ispred Skupštine, a oseća se moćno kada to radi u grupi, tako i ljudi koji nemaju para za more, a koji bi bar na dva sata da ne misle na svoj posao, decu, partnera i kako zaokružiti mesec s platom, a svima vratiti dug, ANGAŽOVANJEM u stranci osećaju neku vrstu društveno-korisnog rada. Dobijaju čak i nagradu za to, a to je produžetak ugovora o radu. Oni postaju porodica, zajednica koju ovi sa flomasterima i stikerima žele da isključe i osude, i zbog te spoznaje još se čvršće i predanije organizuju.

Stiker političari nemaju ideju kako da uključe ljude u „društveno koristan rad“. Kukanje, prenemaganje i ogovaranje brzo dosadi svakom kome je dovoljan Netflix da ne sluša tog poitičara duže od 2 minuta.

Svaka profesija zahteva inovacije. Zamislite fotografa koji kuka zbog digitalizacije. Fotograf se prilagođava. Kako bi se iko slikao da nema ovih čarobnih pozadina od kaveza do dvorca. Prilagođava se i prodavac pločica za kupatilo tako što na svom sajtu ima blogove o tome koliko su štetni buđavi peškiri i slično.

A šta radi srspki političar? Priča bajke, priče, basne o boljem životu koji samo što nije došao, a jedini uslov je da on postane vlast. A građanin se pita gde sam tu ja i šta je do mene. Stiker političar odgovara: tvoje je samo da zaokružiš. Neshvatajući da su odavno prošla vremena „uradi to tako jer ti ja tako kažem“. Dok političari ne pristupe građanima na inovativan i interaktivan način imaćemo realnost doba u kom su se ti isti političari zaglavili!

Ljupka Mihajlovska

Continue Reading

MUDRA REČ

Rezime izbora: „Ako vam je dobro onda ništa“ i šta će sad bojkotovati bojkotaši

Pobedio Vučić na izborima, ubedljivo. Niko se nije iznenadio. Da ne bude da ostrašćeno komentarišem evo sačekala sam 5 dana i mislim isto što i prvog dana posle izbora – „Ako vam je dobro onda ništa“. Da vam nije dobro pokušali biste nešto da promenite. Ovako su sada u skupštini samo SNS i ostali desničari, rusofili i neobrazovani konzervativni deo Srbije. Nema proevropske opcije, nema demokrtaske opcije, nema pristojnog sveta, umerenih političkih stavova, a moglo je da ih bude.

Published

on

By

Čuvena deviza jedne od najboljih radio emisija svih vremena „Peščanik“ odlično opisuje ono što se trenutno dešava.

Ovo „Ako vam je dobro onda ništa“ , nastalo još u vreme prethodnog diktatora Miloševića, imalo je svoju britku težinu u to vreme. Opominjalo je uspavane, apatične, uplašene, dezorjentisane, da je vreme da se trgnu ako hoće da spasu žive glave i dostojanstvo – svoje i svoje zemlje.

Danas ima potpuno drugačiju konotaciju.

Danas onima, koji su glasali za diktatora i njegovu bahatu, nesposobnu i neobrazovanu grupu zvanu SNS, govori da su oni ti koji su odlučili kako će se u ovoj zemlji živeti. Da to:

1. Što radi u javnom preduzeću, pa mora

2. Žena mu radi u javnom preduzeću, pa mora

3. Obećali su mu posao za sina, pa mora

4. Dobiće na konkursu za poljoprivrednu mehanizaciju traktor, pa mora

5. Boji se da će mu ukinuti socijalnu pomoć, pa mora

6. Dobiće asfalt u svojoj ulici, pa mora

7. Više voli Ruse nego Zapad, pa mora

8. Neda Kosovo, pa mora

9. Dobiće paket namirnica i hiljadu dinara, pa mora

10.  Primiće ga preko reda kod specijaliste na VMA, pa mora

11.  Izabraće ga za odbornika u selu sa platom od 100e, pa mora

12.  Srediće mu neko profesorsko mesto na fakultetu, pa mora

13.  Izbrisaće mu neke prekršajne i krivične prijavice, pa mora

nisu razlozi da se glasa za partiju koja urušava društveni i državni sistem i pretvara sve u nakaradnu autokratiju, koja vodi Srbiju u jako pogrešnom smeru i u propast.

Ne sporim da sigurno postoji veliki broj iskrenih obožavalaca lika i dela Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. To mi je kao demokratski vaspitanoj osobi sasvim prihvatljivo.

Svako ima svoje političke poglede na svet i uređenje društva i ako želiš da živiš u demokratski uređenoj državi, prihvataš takvo stanje stvari. 

Meni je ustvari veći problem ona druga grupa.

Tu drugu grupu čine „SNS – morači“ koje sam gore taksativno nabrojala. To su vam one ososbe koje znaju da Vučić i SNS nijsu dobra opcija za vladanje Srbijom, ali zbog svojih sitnih interesa i ćarova, kukavičluka ili usluga koje dobijaju, odlučuju da zažmure na tu činjenicu. Oni će u razgovoru sa vama uvek potvrditi neslaganje sa lošim potezima koje Vučić povlači, čak dodati ogorčeno neslaganje sa nekim od mnogobrojnih skaradnih afera njegovih ministara, ali će na kraju ipak odlučiti da glasaju za Vučića i SNS. Jer mu sada, baš trenutno, ne odgovara da glasa protiv, pa će sledeći put glasati za nekog drugog, a sad neka neko drugi glasa protiv SNS.

Sledeći članovi ovog skupa su bojkot-opozicionari. Oni jadni kada su videli da nema šanse da postignu ni blizu zadovoljavajući rezultat i osvoje vlast, umesto da su se rastrčali od sela do sela u Srbiji i objasnili ljudima zašto nas SNS vodi u propast, što je dug i mukotrpan posao, ali izvodljiv, ipak su se odlučili da se ne  igraju. Kao nabureno dete, kome se ne dopada što je najniže u ekipi, pa neće da igra basket, jer uz to najviši i najjači basketaš ima koš sa većim obručem, a kroz njegov jedva  prolazi lopta, odustali su od igre bez borbe. Predali se bez ijednog „ispaljenog metka“. Proglasili da će pobediti Vučića tako što će bojkotovati izbore i onda će mu, kao, na taj način narod pokazati da ga neće, pa će onda, kao, Evropa i svet da nateraju Vučića da im proširi obruč i obezbedi patike na štikle ili štule da lakše ubace loptu u koš.

Pa neće gospodo kao što vidite, a znali ste to i sami. U Alabaniji su 2017. prema podacima albanske Centralne izborne komisije, na izborima glasala 771.863 birača ili 21,6%, bez obzira na to, Evropa i svet priznali su izborne rezultate.

Da uslovi za izlazak na izbore nisu dobri videlo se iz aviona davnih dana, ali da još jednom ponovim opšte mesto: A kad su to bili dobri uslovi za izlazak opozicije na izbore?To što su partije okupljene u Savezu za Srbiju izabrale da ni ne pokušaju da se bore na izborima njihova je legitimna odluka, iako vrlo diskutabilna. Odlučili su se za scenario – mi ćemo bojkotovati bez ikakvog plana šta posle izbora, a posle će nam pomoći Evropa i svet. OK

Nije najveći greh što su se odlučili za ovu, po meni, kukavičku taktiku, koja odlično odgovara onima koje mrzi da oderu đonove obilazeći najudaljenija mesta naše zemje. Nije.Njihov greh, nefer i nedemokratski pristup je što su svu svoju “pljuvačku artiljeriju” i energiju usmerili da, koliko god mogu, diskredituju one koji su želeli da uđu u političku borbu sa nadmoćnijim SNS neprijateljem i ponude građanima Srbije političku opciju čije su okosnice: ulazak u Evropsku uniju, demokratski sistem, kvalitetna podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, decentralizacija umesto beogradizacije, pristojnost, odmerenost, iskorenjivanje korupcije, pristojan život…

To im se nije dopalo.Ustvari im se nije dopalo da dok oni mudro i polagano  (ne mož’ laganije) smišljaju višegodišnje planove “Kako osvojiti valast, a ne učestvovati na izborima” , neki ljudi sa pristojnim programom i osmišljenim planom dopru do građana, koje oni planiraju da zadrže za sebe, u stanju hibernacije, pa kad jednom, nekad daleko u budućnosti, dođe vreme, probude ih da glasaju za njih.

Tako se desilo da SzS, oni koji bi trebali da imaju prodemokratski program i traže pravedan pristup njihovoj političkoj opciji isto to ne dozvoljavaju političkim protivnicima. 

Satanizacija Ujedinjene demokratske Srbije i Vojvođanskog fronta, na čelu sa Ligom socijaldemokrata Vojvodine postao im je prioritetan zadatak u ovoj izbornoj kampanji. Nisu se preterano bavili svojim bojkotom, niti su nešto naročito mnogo vremena posvetili napadima na Srpsku naprednu stranku ili SPS, njihov epicentar interesovanja bio je UDS, kome su svakodnevno kačili etiketu saradnika Vučićevog režima.

Njima je bilo potpuno neshvatljivo da postoji neko ko ne podržava Vučića i njegovu nakaradnu politiku, a da nije uz njih.

Evo gospodo bojkotaši, ja sam lično imenom i prezimenom baš ta. 

Nisam za SNS, ali nisam ni za vas. I ima takvih u Vojvodini još, a bilo bi ih više i širom zemlje, da ste poštovali pristojnost i demokratske principe u političkoj borbi, na koju se toliko pozivate. Ali dobro, to je pokazatelj vaše političke kulture i onoga što nas čeka, ako se ikada domognete vlasti. Saučesnici ste u rezultatu sadašnjeg sastava parlamenta u kome nema ni demokratske, ni proevropske opcije i to traba da vam je jasno. Ako vas zbog toga nije sramota, opet je to pokazatelj vašeg sistema vrednosti.

Šta ste isplanirali da radite sada posle izbora i kako je to po vama bojkot uspeo ima vremena da se vidi, mada za sada ne vidimo ništa i po svemu sudeći tako će ostati do narednih izbora 2024.  Ko preživi pričaće. A ne znam šta ste planirali ako vam se ni tada uslovi za izlazak za izbore ne budu dopali, nastavak bojkota do 2050. i doživotni mandat Aleksandra Vučića. Pa ko je onda Vučićeva opozicija? Izgleda da ste ipak vi.

Continue Reading

MUDRA REČ

Politička tržišna ekonomija

Politička scena jednog društva je tržište političkih ideja, a političke stranke su organizacije za proizvodnju i plasman tih ideja.

Published

on

By

Proizvodni proces traje godinama, uz velike fiksne troškove, oskudnost svih resursa, naročito ljudskih, koji ima ograničen volontarizam i entuzijazam, a česta i laka razočarenja.

Kupci od vas očekuju da sve to sami rešavate i finansirate, jer oni su tu samo da ih zadivite, uz pravo da vas bezgranično kritikuju. Kao da se vaš proizvod samo vas tiče, a njima ne treba i ne koristi. No, mušterija je uvek u pravu i za nezadovoljnog kupca krivac je proizvođač.

Scena je demokratska ako važi fer konkurencija. U Srbiji fer konkurencija ne postoji ni na jednom tržištu. Na svakom postoji makar neki vid duboko ukorenjene korupcije koja ga prožima i kvari. Dovoljno je poći od pijace, ne mora se ići čak do npr. tržišta maloprodaje naftnih derivata. Ali, to nije razlog za napuštanje ili bojkotovanje tržišta, već za prilagođavanje i borbu.

Plasman političkih ideja proizvedenih u strankama vrši se na dan izbora, kada se one upakovane u predizborne programe, promociju i obećanja razmenjuju sa biračima za glas.

U politici se transakcija sa “klijentima”, dakle glasačima, dešava jednom u nekoliko godina i tada stranka valorizuje svoj višegodišnji rad na negovanju odnosa sa tim “klijentima” koji glasom “plaćaju” političke ideje proizvedene u tim strankama. Najčešće nemate priliku za popravni, ili ona dođe tek nakon par godina.

Tu je negde i odgovor zašto se u Srbiji lako glasovi kupuju. Nema dobrih ideja. Nema vere glasača u loše ideje. Kupovina glasova je kao subvencija investitorima, kao beskrajni popusti da bi se preduzeća ratosiljala zaliha loših proizvoda. Pa, ako baš insistirate ili primoravate da se “kupi”, dajte barem neki gotovinski bonus, neku robu (kao Šojić, kada uz kafu uvaljuje i ventilatore, jer mora “samo vezano” da se trguje), ili neku klijentelističku pogodnost lično ili za familiju.

Izborna lista Ujedinjena demokratska Srbija nudi samo ono što ima. Proizvod je iz uvoza, napravljen u nekoliko evropskih centara, pokazao se dobro na zahtevnim evropskim tržištima. Organizacija koja će raditi postizborno održavanje, brigu o klijentima i dalji razvoj proizvoda, polako se nazire. Proizvod se nudi bez kupovine glasova kešom, robom ili pogodnošću.

Ko poštuje evropske kvalitete, proizvod je za njega.

To je #DobraVest. A još bolja vest će biti ako posle 21.6 dobijemo dovoljan tržišni udeo koji će omogućiti dalji razvoj proizvoda, osvajanje većeg tržišnog udela i stabilan plasman još mnogo godina, po celoj Srbiji.

Continue Reading

MUDRA REČ

Srbija već dugo lažima truje odnose sa Crnom Gorom

Ne pravi Podgorica problem Beogradu i ne može da ga pravi iz razloga što je Crna Gora istorijski i na svaki drugi način vjerovatno po svemu najbliža Srbiji. Problem se pravi u svijesti: Srbija ne može da se pomiri sa propasti velikosrpske ideje i ne može da se pomiri sa tim da Crna Gora, djelovi BiH, Kosovo i još neki djelovi Balkana nijesu u sastavu velike Srbije, tj. Srbije kako oni to vole da nazivaju. Nijesu to nikakve srpske zemlje nego su sada nezavisne države sa kojima se mora uspostaviti partnerski odnos – kaže Čanak.

Published

on

By

U Srbiji je na djelu iskrivljena politizacija realnosti. Ja sam predsjednik Odbora za evropske integracije Narodne skupštine Republike Srbije i mi sa velikim interesovanjem, pa čak bih rekao i malo zavisti, gledamo na uspjehe Crne Gore u približavanju evropskim standardima – pitajući se zašto mi ne možemo da idemo tom brzinom. To je razmišljanje onih koji su iskreni zagovornici evropske ideje. Oni koji su zagovornici ideje da je Crna Gora samo još jedna “odmetnuta srpska zemlja” njima je naravno evropski put Crne Gore potpuno neprihvatljiv – kaže Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata u intervjuu Pobjedi i ocjenjuje da je zabrana slijetanja aviona Montenegro erlajnsa pokušaj dodvoravanja dominantnoj velikosrpskoj svijesti da je sve što se uradi u Crnoj Gori usmjereno protiv Srbije.

Predstavnici vlasti u Srbiji tvrde da smo prvi u regionu u svim oblastima, međutim, iz njihovih izjava čuje se da je Crna Gora njihov najveći problem. Zašto mala država zadaje toliko problema Srbiji?

Ne pravi Crna Gora problem Srbiji i ne može da ga pravi iz razloga što je Crna Gora istorijski i na svaki drugi način vjerovatno po svemu najbliža Srbiji. Problem se pravi u svijesti: Srbija ne može da se pomiri sa propasti velikosrpske ideje i ne može da se pomiri sa tim da Crna Gora, djelovi BiH, Kosovo i još neki djelovi Balkana nijesu u sastavu velike Srbije, tj. Srbije kako oni to vole da nazivaju. Nijesu to nikakve srpske zemlje nego su sada nezavisne države sa kojima se mora uspostaviti partnerski odnos – kao što se u dobrosusjedskim odnosima i radi ako hoćete normalan život.

Dakle, ne bih to vezivao za Srbiju kao Srbiju nego za jednu propalu ideologiju koja je sebe nametnula kao mejnstrim srpskog patriotizma: otprilike ko nije za veliku Srbiju taj nije Srbin. To je pogreška u premisi zbog koje već decenijama Srbija ne može da se izvuče iz tog začaranog kruga, sa jedne strane bavljenja drugima kao krivima za sve što joj se događa, a sa druge strane bavljenjem sobom na pogrešan način.

Napadi na Crnu Goru traju još od referenduma maja 2006. godine, pojačali su se oktobra 2008. godine kada je Crna Gora priznala nezavisnost Kosova. Svakodnevno se plasiraju vijesti da je crnogorski režim kriminalan, da im je predsjednik lopov, da izmišlja naciju, da izmišlja crkvu…. Što Srbija dobija tim napadima i zabranama – avioni Monenegro erlajnsa ne slijeću u Beograd?

U pitanju su zamjene teza. Nije poenta nikakve antisrpske kampanje u Crnoj Gori, nego je u pitanju higijenska i zdravstvena mjera koju je izazvala pandemija korona virusa i to je sve. Uspostava reciprociteta je pokušaj dodvoravanja dominantnoj velikosrpskoj svijesti da sve što se uradi na tu temu od strane Crne Gore je usmjereno protv Srbije. To nije tačno.

Sa druge strane optužbe da etnički Srbi nijesu dovoljno zastupljeni u izvršnoj vlasti i državnim organima Crne Gore stalno se prepisuje nekakvoj segregaciji, a zaboravlja se da tu postoji i dobar dio odbijanja da se učestvuje u toj vlasti od strane onih koji sebe predstavljaju za predstavnike Srba u Crnoj Gori.

Dakle, to je jedna iskrivljena politizacija realnosti. Ja sam predsjednik Odbora za evropske integracije Narodne skupštine Republike Srbije i mi sa velikim interesovanjem, pa čak bih rekao i malo zavisti, gledamo na uspjehe Crne Gore u približavanju evropskim standardima – pitajući se zašto mi ne možemo da idemo tom brzinom. To je razmišljanje onih koji su iskreni zagovornici evropske ideje. Oni koji su zagovornici ideje da je Crna Gora samo još jedna “odmetnuta srpska zemlja” njima je naravno evropski put Crne Gore potpuno neprihvatljiv.

Ko iza svega toga stoji potpuno će biti jasno ako spomenem izjavu ministra inostranih poslova Ruske federacije Sergeja Lavrova koji je rekao da Crna Gora vodi izdajničku politiku prema Rusiji – kako može jedna suverena zemlja da vodi izdajničku politiku prema drugoj zemlji. Potpuno je jasno, ponovo ću citirati ruske zvaničnike, da je Balkan za njih njihovo zadnje dvorište u kome oni misle da imaju neka veća prava od samih ljudi koji žive na Balkanu. To je stvar sa kojom se niko pri zdravoj pameti ne može složiti.

U brutalnoj propagandi koju plasira SNS svi Srbi u regionu su žrtve država u kojima žive. Može li Srbija svoju brigu za njih iskazati na normalan način bez stalnog podsjećanja na zločine u kojima su samo Srbi žrtve? 

Vaše pitanje je donekle tačno jer u sebi nosi određene zaključke koji prenebregavaju činjenicu da je ovog trenutka Srbija u izbornoj kampanji. Ciljajući na što širu podršku Srpska napredna stranka (SNS) koristi se temama, (i ne samo SNS), za koje misle da će pridobiti veliki broj onih koji su zaista osjetili strahote progona iz Hrvatske, sa Kosova.

Međutim, to je samo jedan dio istine, a pola istine je cijela laž – kako kaže poslovica. Parcijalnim posmatranjem svega toga od djelova istine stvaraju se laži koje se predstavljaju kao cijela istina, a onda se od toga truju odnosi na dugi rok. Sa tim se mora prekinuti i ja se nadam da će izbori, koji će biti za par nedjelja, uspjeti da unekoliko spuste tu zapaljivu retoriku i da se poslije toga pristupi racionalnom rješavanju eventualnih problema koji postoje.

Zašto se u Srbiji slave osuđeni ratni zločinci, njihova mišljenja su postala veoma važna, gostuju po televizijama, oni pozivaju da se oslobode ubice Zorana Đinđića? Namjerno se stvara haotična atmosfera u kojoj su svi neprijatelji ko ne podržava režim. Kuda nas to vodi bez obzira što je predizborna kampanja? 

To je posljedica jednostavne činjenice da nije bilo lustracije poslije izbora 24. septembra 2000. godine i odbrane izbornih rezultata 5. oktobra. Tada se moralo pristupiti zabrani stranaka: Socijalističke partije Srbije (SPS), Srpske radikalne stranke (SRS), Jugoslovenske levice (JUL) i Stranke srpskog jedinstva (SSJ). Njihovim rukovodstvima je trebalo zabraniti dalje bavljenje politikom i krenuti iznova – jer bez suočavanja sa onim što se zaista dogodilo 90-ih godina nemoguće je stvoriti logičnu i normalnu sliku onoga što se događa i što treba da se događa krajem prve četvrtine 21. vijeka.

To je jedna šteta i pogrešna politika koja nažalost nije rezervisana samo za Srbiju. Taj uzlet tog romantičnog nacionalizma koji uvijek ima usta puna rodoljubivih pjesama ali su mu zato ruke “krvave do lakata” – ima primjera zemalja koje su već u EU, a od takvog narativa ne odustaju. O ostalima da i ne govorim. Klizanje u totalitarizam početkom 21. vijeka je planetarno zastrašujuća pojava i toga moramo biti svjesni.

Srbija je stala uz SPC bez realnog sagledavanja mjesta crkve u društvu, preko crkve se priželjkuju neredi u Crnoj Gori i ostvaruje veza sa Rusijom. Da li SPC koristi političare ili je obrnuto? Dokle će SPC biti iznad zakona?

Dokle će biti iznad zakona SPC, ja postavljam stalno to pitanje: zato što su mantija i navijački šal postali panciri pred zakonom u ovoj zemlji?

To je ono što je nedopustivo, međutim, korijeni svega toga su mnogo dublji. Srbija je formalno sekularna država, a suštinski se stalno na mala vrata uvodi crkva u sve državne organe – to neće na dobro izaći jer će u jednom trenutku izazvati gnijev prema crkvi jer crkva ovoga trenutka više djeluje na tome da dijeli ljude nego da ih spaja.

Neću da ulazim u crkvene stvari, ali ako je aktima Vlade kralja Aleksandara Prvog formirana Ujedinjena SPC u čiji sastav su ušle određene Mitropolije koje su do tada bile pod ingerencijama carigradskog patrijarha kao i autokefalne crnogorska i karlovačka pravoslavna crkva sasvim je jasno da promjenom državnih odnosa, tj nestankom države u kojoj je to trebalo ujediniti da se stanje stvari vrati u realitet današnjih državnih odnosa.

Logično reuspostavljanje CPC

– Ako je prestankom crnogorske državnosti nestala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva onda je logično da se reuspostavljanjem državnosti reuspostavi autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva po jednostavnom principu, jer je u pravoslavlju praksa da u jednoj državi može biti jedna pravoslavna crkva. Drugim riječima insistiranje na nemogućnosti ponovnog organizovanja CPC je insitiranje na tome da Crna Gora nije suverena država i da je jednostavno to u ovom trenutku odmetnuta srpska zemlja koja će se kad-tad vratiti pod okrilje matice – objašnjava Čanak.

Tolerišemo i nastupe ratnih zločinaca

– Tolerisanje nastupa ljudi koji su bili osuđeni za ratne zločine na medijima pod izgovorom – oni su svoje odslužili i sad su slobodni građani – bilo bi tačno kada bi se odnosilo na sve. Ali ima zločina poslije kojih jednostavno i kada se odsluži kazna ostaju određene posljedice: ne možete dobiti posao u državnoj službi ako ste krivično osuđivani. Kako bi bilo da je neko ko je odslužio kaznu za pedofiliju konkurisao u dječiju ustanovu za vaspitača? To su stvari koje su nespojive, a tako mora biti i nespojivo angažovanje na javnim poslovima i javno nastupanje lica koja su osuđivana za ratne zločine. To, nažalost, nigdje nije urađeno – kaže Čanak.

Violeta Cvejić (pobjeda.me)

Continue Reading

MUDRA REČ

Žigmanov (VF) : Kad osuđeni zločinci marširaju

Published

on

By

Predsednik DSHV-a i jedan od lidera Vojvođanskog fronta Tomislav Žigmanov, osvrnuvši se na poseti lidera radikala Vojislava Šešelja Somboru, napisao je na svom tviter profilu: “Svi su spomenuti! I Bunjevci i Šokci! Dobro je da je Hrvate izuzeo… Tako to bude kad osuđeni ratni zločinci marširaju pred izbore…”

Predsednik SRS Vojislav Šešelj osuđen je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine zbog progona i deportacije Hrvata u Sremu. 

Continue Reading

Trending